“SPOMENAR  ZA  KG  MREŽU” (Kultura sećanja na lokalne medije pre privatizacije, maj 2003.)

Putovanje kroz „pustinju i prašumu“ kragujevačke mreže elektronskih medija, predstavlja kako nezaboravno iskustvo „pogleda iznutra“ u kreatore ovdašnjeg javnog mnjenja, tako i demistifikovanje lokalne varijante šou-biznisa, o kojoj biste, pre kupovine akcija ili ulaska u posao, morali dobro da razmislite u vreme donošenja (za neke i usvajanja) famoznih pet sistemskih zakona, direktno ili indirektno povezanih sa medijima. Naš grad je imao i ima par elektronskih medija sa epitetom „prvi“ na nacionalnom nivou, ali je sasvim izgledno da će se i to po svoj prilici (možda) naći jedino u lokalnim, kako mi se sve više čini, samo pokušajima da se nametnemo eksternim javnostima, uz „Teatar, Licej i Topolivnicu“, jer će surovi zakoni tržišta ostaviti već u prvim godinama primene pomenutih zakona, samo one koji mogu da održe, ne – radio ili televiziju, nego – dobar (isplativ) radio ili televiziju. Zato i ovaj tekst može imati antologijski karakter, jer gotovo je sigurno da će u vremenu pro(v)etravanja medijskog prostora Srbije i normalno, kragujevačkog etra, bez obzira što svi tvrde da su najgledaniji ili najslušaniji, neko jednostavno morati da ispadne iz medijskog spomenara koji je pred vama.

Prosto je jače od mene da priču ne započnem sa parafrazom intro-biblijskog „U početku bi Svetlost“, jer je i na logistici prvog kragujevačkog medija, doduše štampanog, ali i osnovanog daleke 1935. nastao prvi elektronski medij – Radio Kragujevac, osnovan 18. januara, 1970. Osim, ako nećemo da previše hronološki kopamo po slavnoj prošlosti grada i idemo do prvih novina moderne države, „Novina Serbskih“ i predalekog 5. januara, 1834. godine. Da nastavimo i dalje sa pra-hvalisanjem, istina je i da mi imamo i prvu legalnu privatnu radio stanicu u Srbiji, takođe i jednu od prvih (ako ne i prvu), legalnu privatnu TV stanicu u državi, a sigurno prvu televiziju za decu na Balkanu. Doduše, nemamo više „McDonald’s„, ali imamo trenutno najgledaniju lokalnu stanicu u Srbiji, u okviru istraživanja najveće nacionalne TV mreže. Imamo i verovali ili ne, čak deset radio programa (sa jednim „divljakom“, što bi rekli tehničari) i šest televizija (sa jednim kablovskim sistemom i sa jednim dopisništvom javnog servisa, što bi rekli medijski eksperti), a to na nepunih par stotina hiljada građana, predstavlja prosek koji teško da mogu ispuniti naše nove kolege iz Saveta Evrope. Imamo i jednu TV i jednu radio stanicu koje su se ugasile iz političkih, odnosno ekonomskih razloga. Šta još imamo, imamo i nedavnu posetu najvećeg vladinog promotera očekivanih medijskih zakona, Žarka Koraća, koji je najavljujući skori dolazak „zakona za regulisanje medijske džungle“ izjavio da smo zemlja sa najvećim brojem lokalnih medija u Evropi, nekih hiljadu i po, od kojih čak četiri petine radi bez dozvole.

I pre nego što krenemo u obilazak lokalne elektronske mreže medija, dobro je zapitati se, kako je na jednom ovakvom, eufemistički rečeno – neisplativom tržištu, došlo do medijskog „buma“, prvo štampanih medija početkom, pa elektronskih, sredinom i posebno u drugoj polovini devedestih?

Odgovor je jednostavan – ovaj fenomen je „čedo“ ex-režima iz najmanje dva razloga.

Ma šta mislili, na osnovu preovlađujućeg sadašnjeg javnog mnjenja o novinarskoj profesiji, ona je u vreme komunista bila ekskluzivna, čak i elitistička, u smislu da su pored obavezno poželjnog društveno-političkog stava i za uredničko mesto sa tim harmonično vezanog udbaškog pedigrea, napredni poslanici javne reči bili po pravilu visoko obrazovani, pismeni ljudi, koji su komunicirali sa poznatim ličnostima, putovali po svetu i imali jako dobre plate, svrstavajući svoju profesiju u red najpopularnijih, uz estradu i sport. Usledila je hiperprodukcija medija koju je Milošević aminovao sa jasnim ciljem, da prikaže zemlju kao „demokratsku i otvorenu“ i još bliže, da kvantitetom uguši kvalitet, što je lako uspeo da uradi na nepodeljeno zadovoljstvo „dženerika“, „havajaca“ i „svatovaca“, ružičastih i „S“ televizija, sa jasnim programskim konceptom bez politike, uz pirate i turbo zvuke, koji su zaluđivali deceniju i po građane i nametnuli im užasan koncept poimanja stvarnosti. Mada mi se sve više čini da smo to i sami tražili, jer niti je Milošević pao sa neba, nego su ga građani glasali, niti je turbo kultura uvozni produkt, nego je iznikla iz srca zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, tako da medijski preduzetnici, kojima je logično profit (kao i u svakom drugom poslu) bio putokaz, nisu morali da izmišljaju „toplu vodu“, nego jednostavno narodu da puštaju ono što se da naplatiti i što voli da upija svojim zahtevnim čulima.

Istovremeno, počeo je da se rađa kancerogeni model kulturnih vrednosti u vidu Turbo Srbije, koja je prikazujući propagandom deformisanu sliku pravog života ostavila toliko dublji ožiljak, na pre svega mladim ljudima, nego što smo svi uopšte i svesni u ovom trenutku. A to je možda presudna stvar, jer sama suština medijske ravnoteže je upravo na trodelnom osloncu – informativnom (koji je generalno propagandni), zabavnom (koji se odmetnuo kontroli) i edukativnom (koji je definitivno zapostavljen).

Trenutno vreme i aktuelna situacija, sigurno će dati daleko veći značaj „retro-šestooktobarskoj katarzi“, jer pored sistemskih zakona – zakona o informisanju (koji je u trenutku pisanja ovog teksta već u proceduri parlamentarnog usvajanja) i zakona o radiodifuziji (koji je usvojen), postoje i zakoni indirektno važni za medije – zakon o autorskim pravima, zakon o oglašavanju i zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, ali ako hoćemo da idemo u širinu tu su i krivični zakon i budući zakon o lustraciji. Suština primene sistemskih zakona donosi i praktične zahteve koji se moraju ispuniti – obaveznih 25% sopstvenog programa, ograničen oglasni prostor bez popularne „seče“ nagledanijih programa, uredno plaćanje (pretpostavlja se skupe) naknade za korišćenje frekvencije, obavezno plaćanje prava za prikazivanje filmova i emitovanje muzike, obavezan broj zaposlenih…

Činjenica je da će se glavni okršaji voditi (mada su i oni uveliko u toku) oko tzv. nacionalnih frekvencija koje pokrivaju najveće tržište, to jest celu državu i gde je zagarantovan najveći profit, ali dok se „pinkijevci“ i „nezavisni“ lome oko kolača, a Komisija oko etike, postavlja se pitanje šta je sa, građanima generalno najdražim, „lokalcima“, koji u sumrak velikog gašenja predajnika (The Big Click Effect) predstavljaju svojevrsnu kulturnu baštinu, pozitivnu ili negativnu, ali sigurno autohtonu za ovaj kraj Evrope. Amaterski ili visoko profesionalni, sa šuster-novinarima ili lokalnim profijima školovanim u Beogradu, male kopije najboljih studija ili sa predajnicima u kućnom toaletu, pre svega su u svojim sredinama ostavili trag u poslednjoj deceniji prošlog veka.

U potrazi za odgovorima kako medijski menadžeri elektronske KG mreže čekaju državne poteze iz sfere zakonske regulative, idem u šetnju trasom starog, čaršijskog koorzoa, od Trga Svetog Đorđa (ex-Kod Krsta) skrećem ka nekadašnjem Domu kulture (sada Gradskom domu), gde se prolazeći pored nekadašnje Čajdžinice (sada Galerije biblioteke), uspinjem liftom „nikad primljene zgrade“ ka poslednjim, „medijskim spratovima“.

Predstavljanje KG mreže, logično započinjem sa prvom, pravom gradskom televizijom (dopisnički programi i prilozi ipak nisu celodnevni gradski program), koja je bila i jedna od prvih privatnih u Srbiji i jedna od najgledanijih u centralnom delu zemlje i koja ove godine obeležava deceniju rada, čime se retko koji lokalni medij može podičiti danas. Naravno, u pitanju je TV Kanal 9, osnovana 1993. od strane Svetislava Obradovića Sonija i njegovog tadašnjeg partnera Ljubodraga Lekića, koja je u maju iste godine iz adaptiranog studija u porodičnoj kući Lekićevih, preplavila grad i širu okolinu svojim signalom na devetom podeoku VHF (ili 55 – UHF), po čemu je i dobila ime. Nakon niza vlasničkih transformacija, od marta 2002. popularna „Devetka“ je u vlasništvu kragujevačke firme „Osiguranje Takovo“ i sa novim menadžmentom razgovaram u dobro opremljenom poslovnom prostoru, koji realno i ima predispozicije profi medija. Osim angažovanja novih „TV lica“, redizajniran je naravno i program.

Direktorka Jelena Sterđević priča da je postavljanjem predajnika na Rudniku, pored postojećeg na Bešnjaji, proširena gledanost na 24 opštine centralne Srbije (krajnji dometi po shemi – sever Pančevo, zapad Valjevo, severoistok Veliko Gradište, jugozapad Kraljevo i jugoistok Paraćin, uz klasičnu „boljku“ svih kragujevačkih medija oko nepokrivanja juga zbog konfiguracije) sa potencijalnih 1.200.000 gledalaca. Međutim, u pitanju je samo potencijalna gledanost srazmerna broju žitelja i glavni i odgovorni urednik TV K9, Mirko Jakovljević ističe da za sada imaju kao reper gledanosti samo pitanja gledalaca iz gradova koje pokriva signal „Devetke“, dok je u toku istraživanje gledanosti koje realizuje agencija „IPRESS“ iz Beograda, za potrebe ovog kragujevačkog medija. G-đica Sterđević dodaje da se kuća trudi da pedeset zaposlenih pretežno mladih ljudi, radi sa savremenom produkcijskom (digitalnom) i emisionom tehnikom, ali i uz novu poslovnu politiku.

Pre dva meseca, postavljanjem predajnika je dobijena validna radna dozvola koja važi do maja, 2004. tako da, po njenim rečima, neće morati da konkurišu na predstojećim tenderima:

– Uz pomenuto poštovanje trenutne zakonske regulative, mi već primenjujemo i odredbe zakona o oglašavanju tako da se naprimer filmovi „seku“ reklamom tek posle 45 minuta, u informativnom programu nema reklamnog prekida, a reklame se emituju samo u namenskim blokovima. Filmove kupujemo direktno od distributera, a SOKOJ-u se redovno plaćaju tantijeme. Jedina smo televizija u regionu koja ima potpisan ugovor sa popularnim  MTV kanalom o reemitovanju njihovog programa posle 01h noću. –

Pored toga, Kanal 9 je pokrenuo inicijativu o stvaranju poslovne mreže sa regionalnim televizijama sa kojima se do sada uspešno sarađivalo – TV5 iz Niša, TV Elmag iz Podgorice i jednom iz Vojvodine, sa ciljem zajedničkog obezbeđivanja kvalitetnog filmskog i serijskog programa.

Po rečima urednika Jakovljevića, Kanal 9 je imao veliku obavezu da nastavi dosadašnji uspešan i poboljša sadašnji rad s obzirom da ove godine obeležava deset godina rada:

– Program traje od 07h do 01h, svakodnevno, sa 43 autorske emisije informativnog, dokumentarnog, obrazovnog, kulturnog i zabavnog karaktera. Centralne informativne emisije su vesti i „Objektiv“ u 19h i 22h, a emisije koje se bave aktuelnim temama su „Veština mogućeg“ petkom od 21h, „Stenogram“, „Panorama“ i „Otvoreno“ koja prati rad gradskih javnih službi. Što se tiče zakonske odredbe, mislim da je u našem slučaju proizvodnja šest sati sopstevnog programa mnogo, ali ćemo je i pored toga ispuniti. –

Jakovljević dodaje da K9 realizuje ulogu javnog servisa, prateći redovno aktivnosti lokalne uprave, ali da za to ne primaju dotacije. Od programskih celina on izdvaja emisiju o selu „Koreni“, „Zeleni program“ koji se bavi i ekološkim temama, „Kult“ o kulturi, „Poslovni klub“ sa temama iz biznisa i privatizacije, „Fejzer“ o novim tehnologijama, „Jutarnji program“, „Inoviziju“, zabavne emisije „Flaster Blaster“ i „Flash„, kviz subotom, ali i emisije u pripremi koje će pratiti rad NVO sektora i etničkih manjina. Pored dokazanih novinara i voditelja poput Jasmine Miljojković, Dejana Veljkovića Velje i Ninoslava Prodanovića, u kreiranje programa je uključeno i puno novih, mladih ljudi. TV K9 vodi brigu o svojim ljudskim resursima, tako da je u toku nastavak edukacije kadra. Do sada je dvadeset i četvoro novinara završilo novinarsku obuku, u toku je upis druge generacije, a pored Kragujevčana, obuku pohađaju i novinari TV Jasenice iz Palanke i TV Straževice iz Batočine.

Direktorka Jelena Sterđević o najavljenim zakonskim regulativama govori:

– Nama donošenje zakona odgovara, jer „divlje televizije“ neće više snižavati cene, jer mi ne produciramo samo reklame, nego i program. Naši crnogorski klijenti su do sada naručivali novogodišnji program produkcije K9, dodelu naših muzičkih nagrada, reportaže sa dodele svetskih MTV nagrada, emisiju „Frižider“ i druge zabavne emisije i planiramo da u budućnosti nastavimo sa produkcijom i prodajom kvalitetnog programa. –

Samo sprat niže u istoj poslovnoj zgradi, silazim u goste kragujevačkom Rupertu Mardoku – Svetislavu Obradoviću Soniju, koji je sada u funkciji direktora Radija 9. Ovaj radio je osnovan zajedno sa TV K9, ali je program na frekvenciji (95,9 MHz stereo) započeo sa emitovanjem nešto kasnije, 1996. kada je dobijena dozvola za rad. Područje koje pokriva Radio 9 je Šumadija i deo Pomoravlja – Jagodina, Paraćin, Ćuprija, Svilajnac. Obradović nema trenutnih pokazatelja, ali je, kako ističe, po istraživanju agencije „Strategic Marketing“ iz 2001. njegov radio bio najslušaniji u gradu.

Dobro opremljen studio sa pratećim poslovnim prostorom, u kome radi deset zaposlenih producira dvadesetčetvoročasovni program informativno-zabavnog karaktera. Agencijske vesti se emituju na dva sata, dok na pola sata u etar idu servisne informacije iz grada. Radio 9 ima i niz autorskih emisija poput „Biznis kluba“ četvrtkom od 11h do 12h, humorističkog „SOS“-a sredom, sportski program, kao i emisije specijalizovane za pojedine zabavne vrste muzike (Radio 9 ne emituje „narodnjake“) koje vode Darko Milojević, Miloš Škorić, Boca…

Po Obradovićevim rečima, ovo je poslovni radio do 15h, koji se sluša u kancelarijama i poslovnim objektima, posle toga do 17h na programu je lagana muzika sa prigodnim temama, da bi se uveče program prilagodio mlađoj populaciji. Radio 9 pored produkcije i emitovanja programa ima i sopstvenu audio i video produkciju u najnovijim elektronskim formatima poput DVD-a, marketinški sektor sa izradom kompletnog propagandnog materijala, ali od skora i sopstveni poslovni prostor u objektu nekadašnjeg restorana „Avala“. U planu je i razvijanje poslova iz sektora menadžmenta popularne kulture, poput organizovanja koncerata, partija i promocija. Obradović, poznat po svojoj invenciji, već razmišlja unapred o novim poslovnim mogućnostima, poput digitalne kablovske televizije.

– Velika konkurencija je uslovila nisku cenu reklama, jer drugi mediji „pretaču“ finansije iz drugih poslova, koriste tehnološke novitete kojima smanjuju angažovanje radne snage, koriste se i neregularni predajnici, veće jačine od one propisane zakonom. Radio 9 ima i „živi program“ i predajnik propisane jačine. Takođe, kada su u pitanju autorska prava, SOKOJ-u smo oduvek plaćali paušalnu naknadu i jedna smo od retkih stanica koja je poštovala ovu obavezu od osnivanja – govori Obradović dodajući da će država pokušati da zakonima tehnički uredi norme rada, što polovina medija neće moći finansijski da izdrži:

– U posao su ušli ljudi sa par hiljada maraka. I dalje je gotovo lakše otvoriti TV ili radio stanicu nego buregžijsku radnju. Primenom novih zakona biće finansijski lakše, ako dođe do rasčišćavanja, biće lakše za one koji rade čisto. U medijskom poslu nema para koliko se misli, više je stvar da si „prvi u selu“. Niko sem „Pinka“ ne uzima pare – napominje direktor Obradović.

I zaista, kao jedan od „pionira elektronskih medija“, poznati kragujevački majstor fotografije i uspešni preduzetnik se sa setom priseća vremena početnog entuzijazma, kada je bilo mnogo teže raditi nego u sadašnjim uslovima napredne tehnologije. Obradović smatra da će u budućnosti i biti sve lakše za rad, ali i da danas ima mnogo medija, da ne postoje kriterijumi za rad i da će tržište morati samo da reaguje:

– Do sada se vrednosti nisu cenile i ne vidim više svrhu ulaganja u medije. Ko je uz vlast, njemu je dobro. Kada smo mi radili nije ni „Pink“ postojao, Velja Folkmen i ja smo ih obilazili kao radio stanicu u zgradi Komiteta u Beogradu. Čim nisi uz vlast, imaš problema. –

Mada dosta osporavan od lokalnih oponenata iz javne sfere, Obradović je ipak uspeo da napravi prvu gradsku televiziju i jednu od prvih, legalnih na nacionalnom nivou i da je dugi niz godina održi u vrhu gledanosti. U to vreme su ga osporavali zbog širenja turbo kulture, ali je njegov medij imao iza sebe i rok produkciju koja je bila rame uz rame sa TV Politikom i NS plusom, kao i organizaciju najvećeg alternativnog festivala u zemlji ŠRAF-a, humanitarne akcije KG rock help, ali i ispunjavanje hronično prazne Hale do poslednjeg mesta putem festivala popularne muzike u njegovoj organizaciji. Obradovića su osporavali i zbog političke promocije putem gostovanja predstavnika prethodnog režima, zaboravljajući da mu kao privatniku niko nije plaćao za zakup, ali i da su privilegiju promocije putem javnih funkcija, kasnije, od 1997. kada uvodi i direktne političke emisije, obilato koristili i predstavnici tadašnje demokratske opozicije. Takođe, njegov medij je bio jedina šansa političke promocije i za na opštinskim medijima, zabranjene bivše koalicione partnere, koji su danas režim. Na Kanalu 9 u vreme Obradovićevog menadžmenta, cela jedna generacija novinara koji sada rade po većini lokalnih elektronskih medija je dobila šansu da „ispeče zanat“, a neki od najvećih kritizera iz medija „bez slike“ su najzad sporadično i ugrabili šansu da pokažu građanstvu svoje umilne spoljašnosti, jer im je samo to još falilo u karijeri. I tadašnja opština pod vođstvom komunističkog režima je preko Obradovićevih leđa maltene formirala svoju televiziju, jer je uredničko-tehnički kadar upravo na Kanalu 9 bio obučavan, a kada su kasnije stali sami na noge, kao i pojedinci iz drugih privatnih medija, jednostavno su Soniju okrenuli leđa. Verovatno i tu, ali i u činjenici da pre svega državnih garancija za investicije nije bilo, a kamoli podrške, leže uzroci razočarenja prvog lokalnog medijskog mogula. Za utehu, možda su ga mnogi kritikovali, ali su njegove medije svi gledali i slušali i sigurno će biti kao prvi upisan u istoriju grada.

Iz „medijskog solitera“, upućujem se ka poznatom gradskom „medijskom brdu“, odnosno delu od Stare Pivare do Bresnice, gde je ukupno egzistiralo čak tri televizijska i dva radio programa.

U ulici Miodraga Stefanovića u Bresnici, prvo u porodičnoj kući Gavrićevih, pa u posebnom poslovnom prostoru pored, od osmog juna, 1995. postoji Dečija TV Studio 3M (DTV), kao prvi televizijski program u širem regionu koji je namenjen deci. Vlasnik i direktor, Miodrag Gavrić Gavra, na samom početku razgovora u kancelariji pored TV studija, sa opravdanjem ogorčeno pokazuje dokumente u vezi sudskog spora, koji već godinu dana vodi oko autorskih prava na ime, ali i model programa:

– Prvo treba da se počiste prevaranti, pa da se radi. Nama su ukrali DTV znak, logotip i koncept programa, Dragan Marinković i Saša Janković sa RTS-a. Mora da se ide do kraja, zakon mora za sve da bude isti. –

Gavrić priča da je najviše investirano u izgradnju novog studija, tehniku i širenje vidljivosti signala. DTV ima dva predajnika na Žeželju i Kosmaju (49 i 25 UHF), predata je aplikacija za proširenje vidljivosti, a ova televizija signalom pokriva verovatno najveću oblast – Šumadijsko-pomoravski, Resavski i Braničevski okrug, na severu se vidi do Bele Crkve i direktoru Gavriću, kao rođenom Zrenjanincu, po njegovim rečima interes je da se televizija što više vidi ka severnom delu zemlje, ali i da pokrije zapadnu Srbiju. Sve frekvencije su legalne, a sa Studiom B je uspostavljena saradnja oko besplatnog korišćenja antenskog sistema na Kosmaju, kao i preko njihovog internog na „Beograđanki“.

U sklopu DTV radi i Radio Uroš, na 93,6 MHz, koji preferira isključivo domaću zabavnu i narodnu muziku i koji se zahvaljujući predajniku od 500W čuje izuzetno daleko. Direktor Gavrić mi pokazuje pisma slušalaca iz Finske, što na prvi pogled deluje čudno, ali je dobrim poznavaocima mogućnosti radio-difuzije ipak realno.

O najavi novih medijskih zakona Gavrić priča:

– Najbitnije je da se u Komisiju za dodelu frekvencija stave ljudi iz televizije, novinar, tehničar, marketinški stručnjak i da se daju realne cifre za korišćenje frekvencije. Smatram inače da danas nema realnog novinarstva i da su svi jaki mediji uz vlast, nema opozicije. –

Opravdavajući ovu priču, Gavrić navodi primer da je DTV tražila od PTT-a dozvolu za posebnu liniju 041 za tzv. rezidencijalne usluge, kako bi se napravio program „dečijeg telefonskog servisa“, ali im zahtev nije odobren.

Inače DTV nema informativni program, ali sa druge strane, tržište je nateralo da se ubacuju komercijalni programi poput narodne muzike ili promovisanja alternativne medicine, jer dečije emisije nisu isplative navodi on, uz opasku da su jedina televizija sa posebnim programom za decu, ali da nigde nemaju popusta. Jedina pomoć, koju su do sada dobili je u vidu donacije od Nemačke ambasade, koja je 1999. odobrila pomoć u iznosu od 9.800 DM za postavljanje predajnika na Žeželju, kao i manja pomoć od ruske ambasade. Rusi su zainteresovani da poklone autorska prava za njihove bajke i crtane filmove, a sa tim u vezi, SOKOJ-u se već tri godine plaćaju tantijeme, dok se filmovi kupuju od zvaničnih distributera. Dečija televizija je od 1998. član Asocijacije dečijih TV sveta, kojoj predsedava Filip Žako.

Program realizuje desetak profesionalaca uz male novinare iz dečije populacije, koji rade uz odobrenje roditelja. Ljiljana Gavrić od autorskih emisija izdvaja „Dečiji magazin“ koji subotom pre podne vode Nevena Tucaković i Jasmina Vranić, „Riznicu ljubavi“ Maje Radivojević-Babić, „Anđeline pitalice“ Anđele Milovanović, „Pop dance“ – Majinu top listu, „Kad sam bio dete“ Dajane Mladenović, „Čarobno šareno“ koje vodi Nena Cvetković, „Teen pečat“ sa Jelenom Milošević i Tanjom Cvetković, a tu su i emisije koje vode iskusni profesionalci poput Dragana Pecelja – „Imam jednu želju“ i „Hit nedelje“ i Slavice Đukičin sa „Moć prirode“.

Tehnički, program se radi sa tzv. „profi S-VHS-om“ i DVD-em, a planira se da novi studio na spratu bude završen do kraja godine, tako da će postojati dva studija, dve režije, kompletan prateći prostor, sve u sopstvenom vlasništvu, ponosno ističe Gavrić:

– Rasčišćavanje prvo mora da bude tehnički, jer ljudi nemaju osnovne tehničke uslove, rade uz pomoć štapa i kanapa – .

U komšiluku DTV-a je i još jedna kragujevačka RTV, u Ivana Cankara, odmah pored poslovnog objekta u vidu pumpe vlasnika Milije Milosavljevića. Ovaj medij, koga su u početku građani zvali po imenu vlasnika, osnovan je 1995. da bi pre neku godinu promenom tzv. „total dizajna“ dobio ime TV IN, kako se zove i radio stanica koja emituje program u okviru iste kuće na 92,1 MHz. Signal IN televizije na kanalima 24 i 37 UHF, pokriva oblast sličnu većini lokalnih medija – Šumadiju, pomoravski deo sa Jagodinom, Ćuprijom i Paraćinom, Požarevac, Petrovac na Mlavi, Svilajnac, Veliku Planu…

Ova televizija je najviše bila poznata po filmskom i muzičkom programu, gotovo bez autorskih emisija, da bi se tek od nedavno, dolaskom ekipe profesionalaca koji su stekli iskustvo na drugim medijima na čelu sa glavnom urednicom Sonjom Radošević, ustanovio i ozbiljan informativno – politički program.

Sa „medijskog brda“ nastavljam obilazak KG mreže silaskom ka centru grada. Vraćajući se preko Lepeničkog mosta, prolazim pored fontane, gde je i nastala kragujevačka varoš, pa pored „Dubrovnika“ opet i pored Suda stižem do nekadašnje bašte „Radničkog“. Ispred istoimenog tržnog centra, prisećam se svih onih „ničim izazvanih okupljanja naroda“ ispred opštinske televizije, od radnika „Namenske“ i građanskih protesta 1997. ubrzo po njenom osnivanju od strane tadašnje socijalističke uprave, pa preko uzvika nezadovoljstva DOS-ovih pristalica i nedavnih redovnih prozivanja Radničkog Otpora. Jednostavno, svako ko je nezadovoljan političkom situacijom i činjenicom da njegova opcija nije na vlasti, seti se da su gradski mediji, emanirani u RTK „blokirani“ i zabrinuto, kao da iz svog džepa plaća mesečne troškove, traži promenu uređivačke politike, razmišljajući po logici – „ovo se finansira i od mog poreza, znači i ja plaćam televiziju – dakle, mogu i ja da se slikam kad hoću“.

Glavni i odgovorni urednik TV Kragujevac, Nenad Janković, prvi je, a do kraja obilaska svih medija, ispostaviće se i jedini, koji mi pokazuje aktuelne, validne podatke o istraživanju gledanosti. Gradska televizija na 31. kanalu UHF-a pokriva grad i okolinu u radijusu od 100 kilometara u prečniku, što predstavlja teritoriju sa oko 830.000 stanovnika, slično ostalim lokalnim televizijama, međutim, koliko ljudi zaista gleda ovaj i druge programe?

Američka organizacija IREX finansirala je istraživanje gledanosti televizija članica najveće nacionalne TV mreže ANEM, koje je u periodu od 09. do 15. decembra, prošle godine realizovala beogradska agencija za istraživanje javnog mnjenja „Strategic Marketing„. Dosadašnja istraživanja su se obavljala u višemesečnom periodu i tehnikom tzv. dnevničkih zapisa predstavnika uzorka, međutim, prvi put je do sada, zahvaljujući partnerstvu sa „AGB Strategic Research“ korištena skupa, ali jako precizna „people-meter“ tehnologija, bazirana na praćenju promena kanala u minuti, u vidu posebnog aparata koji se priključi na televizor anketiranog, kako bi elektronski precizno pratila vreme i učestalost gledanja pojedinih TV kanala. Rezultat istraživanja pokazuje da ukupni nedeljni auditorijum TV Kragujevac čini 216.735 gledalaca, što upoređivanjem podataka, bez TV B92 koja repetitorima pokriva znatno veći deo, dovodi do zaključka da je TV Kragujevac najgledanija lokalna stanica u Srbiji od 16 stalnih i 26 pridruženih članica ANEM-a, koje pokrivaju svojim TV signalima celu državu. Isto istraživanje nam donosi još interesantnije uporedne podatke, koji nam pokazuju šta najviše vole da gledaju Kragujevčani:

  1. Pink
  2. RTS 1.
  3. RTS 3.
  4. RTS 2.
  5. TV B92
  6. TV Kragujevac
  7. SOS kanal
  8. BK TV
  9. TV K9
  10. YU Info
  11. TV IN
  12. Drugi programi (misli se na lokalne televizije iz drugih gradova koje se vide u Kragujevcu)
  13. TV Politika
  14. DTV
  15. Palma plus
  16. Studio B
  17. TV Art
  18. TV Košava.

Ističući da je po tekućim istraživanjima, gledanost povećana od prošlogodišnjih aprilskih 89.000 do sadašnjih preko 216.000 gledalaca nedeljno, Nenad Janković govori o programskoj shemi TV Kragujevac:

– Najgledanija emisija je centralna informativna emisija – „Hronika“ u 19h, do skoro više je ljudi gledalo ovu emisiju u to vreme, nego sve ostale kanale zajedno, ali je na opadanje ovog podatka uticalo povećanje gledanosti RTS-a i PINK-a koji u to vreme emituju serije. Ali pored toga i dalje smo neprikosnoveni u tom terminu, u odnosu na recimo „Telefakt“ BK ili informativnu emisiju TV K9, imamo po ovim podacima i do pet puta više gledalaca. Osim „Hronike“ treba izdvojiti i emisije koje nam se emituju u tzv. „prime time“ (najgledanijem terminu od 19h do 23h), a to su serije i autorske emisije. Među najgledanijim emisijama su TV Tombola, NBA utakmice, emisija o ekologiji i politička emisija „Komentar“. –

Popularnost emisije o ekologiji „Stakleno zvono“, koja je na programu četvrtkom od 20h, Janković objašnjava činjenicom što se od nepunih sat vremena, gotovo pola sata programa snima na terenu, a potom montira i emituje u okviru emisije:

– Primenom zakona o radiodifuziji, moraćemo da jednu četvrtinu programa sami proizvodimo, što bi praktično značilo, da ako tražimo dozvolu za 24 sata programa, svakodnevno moramo proizvesti oko 6 sati sopstvene produkcije – da snimimo, izmontiramo i emitujemo. Sadašnja proizvodnja je otprilike pola od toga. Takozvane „radio emisije na TV-u“ ili „talk show“ programi gde dvoje ili više ljudi sedi i razgovara u studiju, moraće da imaju više od pola snimljenog materijala, da bi se naprimer, sat emisije računao kao sopstvena produkcija po zakonskim normama. –

Sledeće „zamke“ novih zakonskih normi, koje plastično objašnjava Janković, leže i u potrebi da se pored obavezne produkcije, sa ograničenim budžetom, mora kupovati dobar igrani i dramski program, filmovi i serije, da bi se održala dobra gledanost. Zato je RTK pokrenula inicijativu i osnovala poslovno udruženje Srpsku Televizijsku Mrežu sa vodećim televizijama u Nišu, Kraljevu, Užicu i Novom Sadu, kako bi se zajedničkim sredstvima kupovao i razmenjivao pre svega strani igrani program, namenjen emitovanju u „prime time„, gde su „lokalci“ po pravilu padali, kada bi gledaoci prelazili na frekvencije „nacionalnih globalista“.

TV Kragujevac i na drugim poljima vodi ozbiljne pripreme za predstojeće zakonsko usklađivanje. Po rečima Jankovića, kada Agencija za dodelu frekvencija bude raspisala tender, RTK će konkurisati za dobijanje regionalne frekvencije. Zakonom je omogućeno da televizije u mestima sa statusom grada mogu da konkurišu za regionalnu frekvenciju, što će kao prvo proizvesti da okolne opštine izgube pravo za svoje lokalne frekvencije, jer će biti „pokrivene“ signalom regionalnog javnog servisa. I njima će biti u interesu da imaju vesti za svoje građane, a i RTK će u tom slučaju imati obavezu da izveštava iz tih opština, tako da je TV Kragujevac već počela da stvara buduću mrežu dopisništava u opštinama Šumadijskog regiona, koja će izveštavati o radu tamošnjih lokalnih uprava i gradskim temama. Zato je već potpisan ugovor sa predstavnicima javne uprave u Batočini, gde je bilo najlakše, jer je već postojao i kadar i oprema, a uskoro će se osnovati i dopisništva u Kniću i Rekovcu, gde će morati da se edukuje kadar i nabavi neophodna oprema.

Na opasku da su advertajzing usluge skupe na ovoj televiziji, glavni urednik odgovara da se u kvalitetnim i gledanim programima oglašavaju veliki oglašivači koji imaju visok budžet, dodajući da su takvi uslovi na tržištu i da su usluge reklamiranja na TV Kragujevac jeftine, jer je i konkurencija jeftina, a da je ova televizija skuplja u odnosu na druge, samo za onoliko, za koliko je i gledanija.

Kako je RTK medij osnovan od strane lokalne uprave, po novom zakonu u roku od četiri godine mora da se privatizuje. Evropski primeri, oko toga da li lokalna uprava može da ima televiziju se razlikuju od zemlje do zemlje – Francuska ih naprimer ima. Konsultanti na izradi zakona, koji su došli iz EU, uvažili su specifičnosti naše sredine i nemogućnost da se opštinski mediji privatizuju preko noći. Po zakonskom predlogu, lokalna uprava će imati deo vlasništva u budućoj firmi i od tog dela će zavisiti koliko će taj medij biti javni servis, odnosno za koliko neće plaćati zakup frekvencije. Vlada Srbije još nije donela upustva za privatizaciju medija lokalne uprave i svi koji spadaju u ovu kategoriju su u fazi iščekivanja dodatnih informacija po tom pitanju.

Na kraju, Nenad Janković objašnjava i da je pored potpune modernizacije rada na digitalnoj tehnologiji i nedavne adaptacije prostora, zapravo najvažnije da cela RTK ima par stotina profesionalno obučenog kadra, koji je zahvaljujući saradnji sa međunarodnim medijskim organizacijama od 1997. imao šansu da pohađa kvalitetne inostrane modele edukacije:

– Ono što je najvažnije za medij, to su ljudi. Opremu svi mogu da nabave, ali kadrove – teško i zato je naš glavni cilj da se naši kadrovi edukuju i rade posao po evropskim i svetskim standardima. Jer kako bi rekao nekadašnji producent BBC-a, Karol Cioma – „Televiziju je lako napraviti, ali dobru televiziju – mnogo teško!“. –

Od centra grada, nastavljam ka starom, urbanom naselju Erdogliji, gde je 1991. nastala „prva legalna privatna radio stanica na tlu Srbije“, kako stoji u čestitki Udruženja privatne radiodifuzije „Spektar“ povodom desetogodišnjice rada, koju mi s neskrivenim ponosom pokazuje vlasnica Radija 34, Vesna Antonijević. U poruci se ističe i doprinos u „razbijanju monopola .. čime se Radio 34 upisao u istoriju elektronskih medija u Srbiji“, što je iskreno i tačno, jer je osnivač ovog medija, pokojni Blagoje Antonijević dugo godina vodio stanicu koja je bila najslušanija u gradu. Antonijević je još kao mlad imao predispozicije ka ovom poslu, vodeći amatersku radio stanicu „Jupiter“, mada je i rad u legendarnoj diskoteci „Prodor“ i jednom od prvih kafea u gradu „Tridesetčetvorci“, bio na neki način uvod u osnivanje prve radio stanice Radija Mala Vaga 34, kratkotrajnog eksperimentalnog TV programa u okviru preduzeća „Fokus“ 1993. čiju je frekvenciju nasledio RTK i kasnije ustanovljenja Radija 34 sa dve frekvencije – „narodnjačkom“ na 104,3 MHz i zabavnim programom na 88,9 MHz. Ova poslednja trenutno nije aktivna, od prošlogodišnjeg prestanka sa radom radio programa „Prvi na skali“, koji je u partnerstvu sa Radiom 34 produciralo preduzeće „Kvin“ iz Kragujevca. O tome g-đa Antonijević govori:

– Čovek je napravio stvarno urbani radio, trudila sam se i ja da pomognem i šta – puklo je, svi traže narodnjake i sličnu muziku. –

Direktorka planira da konkuriše za obe frekvencije, na tenderu koji se očekuje, napominjući da je na poslednjem konkursu, 1998. dobijena dozvola na dve godine, čemu je prethodio desetogodišnji ugovor za legalan rad. Vesna Antonijević tokom proteklih godina bila je indirektno u poslu, da bi pre tri godine, od smrti supruga, zajedno sa ćerkom potpuno preuzela menadžment:

– Nasleđeno je teško stanje, mada je posao kreativan i smatram da ima budućnost. Čujemo se nekih 70 kilometara u prečniku – Mladenovac, Čačak, Guča, autoputem do Jagodine, pre širenja „divljaka“ smo se čuli i do Beograda, Što se tiče slušanosti, godinama smo bili najslušaniji radio. –

Za program, koji se realizuje iz porodične kuće, dok se namenski napravljen prostor prekoputa u ulici Milice Srećković trenutno ne koristi, zaduženo je oko deset saradnika. Radio 34 emituje uglavnom narodnu muziku, mada ima i zabavne sadržaje. Jutarnji program radi Ana Trumbić, dok je Milisav Pajević zadužen za vesti iz grada, a na programu se emituju i redovne agencijske vesti:

– Narodni program je daleko isplativiji, ovo je Šumadija, narod to voli, jer Kragujevac je možda i urbana sredina, ali šta je sa okolinom… –

„Tridesetčetvorka“ vodi računa i o edukaciji kadra, deo novinara je prošao obuku u organizaciji Radio Deutsche Welle, sa kojim je uspostavljena saradnja i čiji se program zadnjih godinu dana reemituje u terminima od 08:15 do 08:30 i od 11:30 do 12:00. Takođe je potpisan i ugovor sa Radiom Slobodna Evropa o reemisiji programa od 14:00 do 14:30. Kada je u pitanju članstvo u profesionalnim asocijacijama, Radio 34 je u Udruženju „Spektar“ od osnivanja. I po pitanju autorskih prava, posao je regulisan, tako da se SOKOJ-u svakog meseca plaća oko 7.500 dinara.

Na temu isplativosti posla, direktorka iskreno priznaje da u ovom trenutku nije isplativo raditi, ali se i nada boljim vremenima, sećajući se početaka, kada su pre dvanaest godina Blagoje i ona prodali lokal u centru grada, da bi sva dobijena sredstva uložili u radio-stanicu.

O predstojećoj zakonskoj regulativi u medijima, Vesna Antonijević govori:

– Ovo je Divlji Zapad, ne moram da radim, ali neka se sredi stanje. U etru od ’95. vlada totalni haos. Tržište ne postoji, vlada pijaca a ne konkurencija, ima mnogo „divljih stanica“. Pozdravljam sve poteze, makar i ne radila, ali neka se rasčisti. –

Uz debeli utisak da svi gradski medijski menadžeri jedva čekaju da vide na delu „vladinu gvozdenu metlu“, prilazim po lepom prolećnom vremenu sve bliže centru. Preko puta Nove Crkve, u tržnom centru „Abrašević“, svraćam do radija čiji je vlasnik ubedljivo najpoznatiji na nacionalnom nivou, ali i šire, naprimer u dijaspori, pre svega zahvaljujući svojoj primarnoj profesiji. Sedeći „na prepodnevnoj kafi“ u prijatnom ambijentu kafea, koji se kao i drugi biznis u vidu cvećare, ali i samog medija, zove po terminu na koji je moj sledeći domaćin, poznati i priznati star narodne muzike, Radiša Urošević dobro navikao, zaključujem da se ni on ne libi da direktno govori o budućoj medijskoj održivosti:

– Nisam zadovoljan trenutnom situacijom, jer nijedan posao koji sam radio nisam radio sa gubitkom, mislim da to nema svrhe. Nisu mi poznati zakonski uslovi, ali što se tiče finansija, ne verujem da će iko u Kragujevcu moći da se pokrije. Dozvola je istekla, dve godine su prošle, ali ni jedna privatna stanica nema dozvolu. Sačekaću da vidim uslove. –

Radio BIS, osnovan 1997. emituje svoj dvadesetčetvoročasovni program putem frekvencije 98,7 MHz na teritoriji koja se prostire od Golubca, Bele Crkve, dela Beograda, Petrovca na Mlavi, Smedereva, Kraljeva, Raške, Soko Banje, Čačka, Kopaonika i dela Pomoravlja. Po rečima menadžmenta, slušanost je oko 300.000 ljudi svakodnevno, s obzirom na teritorijalnu pokrivenost. Program je baziran na narodnoj muzici izvornog ili nacionalnog tipa, kako stoji u lifletu stanice, sa više hiljada svih audio formata (singl, LP, MC, CD) uz originalne studijske trake sa raritetima izvorne muzike (Dragiša Nedović, Carevac, Vule Jevtić, Ksenija Cicvarić, Mara Đorđević…). Obilaskom studija u vlasništvu porodice Urošević, koji se nalazi u lokalu pomenutog tržnog centra, uveravam se u poruku sa propagandnog materijala da „ne postoji snimak koji ne možemo emitovati“ jer studijska oprema pokriva i bukvalno sve vidove audio reprodukcije. Pored toga, BIS ima i mobilni radio sa linkovskom opremom i montažnim studiom, idealnim za direktne prenose. U istom prostoru je i druga, modernizovana varijanta Radio BIS Plus na 97,9 MHz koji od kraja 1999. vodi Andreja Urošević. Ovaj program je baziran na stranoj i domaćoj popularnoj muzici. U sklopu medijske kuće radi i marketing agencija, a po rečima Radiše Uroševića za realizaciju je zaduženo deset zaposlenih:

– Ja se ovim bavim, jer sam već u tom poslu, volim muziku i gledam da i kroz ovaj vid posla dam doprinos očuvanju srpske narodne muzike. Nisam se takmičio, niti se bojim konkurencije, svako radi svoj posao. Smatram da je dobro što će se doneti zakon, jer će se videti ko i šta radi. Po mom mišljenju, što se tiče privatnih, samo bih ostavio njih 20% da rade. Što se tiče isplativosti, daću vam primer – uz prosečne plate zaposlenih i plaćanje stalnih troškova, uz podatak da imamo sopstveni poslovni prostor, za ovih 5-6 godina, samo smo jedan mesec imali zaradu od oko 30.000 dinara, ostalo je „pozitivna nula“ dok naprimer ovog meseca, zbog vanrednog stanja, imamo i veliki minus u poslovanju. Glavni izvor prihoda su nam „želje i pozdravi“ i to direktno naručeni, jer je Telekom ukinuo telefonske linije, osim za legalne stanice, čime je i sebi uskratio zaradu, po mojoj proceni oko pola miliona dinara mesečno. Da mogu i ja bih ukinuo ovakav vid finansiranja preko naručivanja pesama i radio bih samo sa reklamama. Ide dobro, do skoro je zbog naše slušanosti većina komintenata „Tridesetčetvorke“ prelazila kod nas, ali je zbog opšte situacije, finansiranje samo od reklama neisplativo. –

I sam, svojom primarnom profesijom, Urošević je jako zainteresovan za poštovanje autorskih prava, ali smatra da je SOKOJ, svoju naknadu za tzv. mala autorska prava, u zadnjih mesec dana bez ikakvog obrazloženja popeo za 100%, sa 7.000 dinara na 14.000, što je neodrživo i po njegovim rečima sumnjivo, jer ispada da su to u dogovoru uradili ljudi iz te organizacije, poput Zahara i Kornelija Kovača:

– SOKOJ misli da mi imamo mnogo para. Ja bih predložio da njihov čovek krene u obilazak stanica i vidi šta se sluša, šta se i koliko traži i da na osnovu toga odredi naknadu za emitovanje. Ja lično nisam dobio izvođačka prava deset godina unazad i smatram da bi nas umetnike, kao nekad, trebalo da plaća naša diskografska kuća sa 6% od ukupnog prihoda od izdanja. Ja sam tako, 1982. za ploču „Rado moja bela“ dobio avans od 50.000 DM, ona se prodala u preko 110.000 primeraka, regulisao sam sve troškove i još zaradio. –

I dalje u šetnji „radio talasima“, polako zatvaram krug tamo gde je i sve počelo, na najstarijem gradskom radio programu, koji se od osnivanja pre 33 godine, premeštao od legata u sadašnjoj dečijoj biblioteci, u kome su samoupravljači „ispoštovali“ odluku zadužbinara da se ne unosi radio-aparat, preko sadašnje zgrade Arhiva, pa do skrasivanja u Branka Radičevića. Radio Kragujevac na frekvencijama 91,9 i 106,8 MHz, pokriva centralnu Srbiju i verovatno je najslušaniji informativni program u regionu. S druge strane, na teritoriji grada, ovo je jedina radio stanica koja ima informativni program po produkcionim pravilima – agencijske i sopstvene vesti iz grada, uz snimljene i montirane audio-priloge novinara.

Gorica Gligorijević, glavna urednica prvog programa Radio Kragujevca, napominje da je ovaj program osnivačkim aktom definisan kao informativno-politički program, koji u terminu od 24 časa realizuje oko 30 zaposlenih. Kao udarne emisije ona navodi dnevnike u 12h i 16h, izuzetno slušan jutarnji program, emisiju kolažnog tipa „Dok vi radite“ koja se emituje svakog radnog dana od 10h do 16h i u sklopu nje emisiju „Reč više“, od 12:15 do 13:00, u kojoj se šire obrađuju teme od važnosti za grad ili od šireg interesa, a često i sami slušaoci daju sugestiju šta bi voleli da čuju.

O novim zakonima ona priča:

– Hvala Bogu, trebalo je i ranije doneti ne zakon, nego čitav paket zakona. Sam zakon o radiodifuziji će uvesti red – ko može i gde da otvori TV ili radio stanicu i emituje program, ali bez zakona o informisanju neće vredeti mnogo. Mada znam da je bilo oponenata, mislim da je bolje bilo doneti bilo kakav zakon, nego raditi bez njega. Mislim i da je beskrajno potrebno da ova oblast ima svoje posebno Ministarstvo, jer je postojao strah od centralizacije, tako da nije bilo programa razvoja informisanja u zemlji. Zato i imamo ovoliki broj radio i TV stanica u zemlji, kao i čudne situacije da čovek u svojoj sobi pušta tejp, žena mu preko kućnog telefona prima pozdrave, a slušaoci ispod vrata od stana ubacuju pisma.

Zamoljena da proceni, koliko bi našem gradu po realnim potrebama odgovaralo medija, Gorica Gligorijević ocenjuje da bi sasvim dovoljne bile dve radio i dve televizijske stanice, jer se radio obično i osniva na 50.000 potencijalnih slušalaca, što mu omogućuje potecijalno dobru slušanost i finansijsku isplativost, dok je jedan medij na 100.000 građana idealna situacija:

– Jedna od te dve radio stanice bi obavezno trebalo da bude privatna, ali kako svi mediji idu u privatizaciju, meni se čini idealnim slovenački model, gde je republika, grad ili opština vlasnik jedne trećine kapitala, druga trećina pripada zaposlenima, dok je poslednja trećina privatni kapital, što daje poziciju da niko nema mogućnost da kontroliše medij, da bude većinski vlasnik i ima potpunu kontrolu bilo nad informacijama, bilo nad finansijama. –

O budućem tržištu, urednica Radio Kragujevca govori da je u poslu jako bitna konkurencija, kao osnov za sopstveni razvoj kvaliteta, ali da sadašnje stanje ne spada u taj pojam:

– Ovo što mi sada imamo, ne da nije konkurencija, nego je postao poligon za iživljavanje raznih aspiracija, od lečenja kompleksa do pranja novca i to jedna ozbiljna zemlja ne može sebi da dozvoli. Ja sam potpuno svesna da će uvođenje reda u medijski prostor Srbije, izazvati pojavu komentara na račun kršenja građanskih sloboda, ali ako hoćemo da budemo demokratska zemlja, moramo da poštujemo standarde, jer ovo nije anarhija, ovo je javašluk. –

Na samom kraju priče, na poslednjem spratu medijske zgrade u ulici Branka Radičevića, stižem i do „kragujevačke devedeset dvojke“, drugog programa Radio Kragujevca, poznatijeg među građanima kao Druga boja. I zaista, tek od sredine 1997. dolaskom ekipe koju je predvodio Miroslav Miletić, sadašnji glavni urednik, na čelo ovog programa, on dobija svoju posebnu identifikaciju. Koncipiran kao zabavno-rekreativna varijanta Radio Kragujevca, ovaj program je pretežno upošljavao mlade saradnike, koji su muzičkim, studentskim i programom iz sfere urbane kulture vezali za sebe adekvatnu, mlađu ciljnu grupu. Međutim, ova stanica počinje u periodu 1997-1998. da dobija aromu „zabranjenog voća“, pre svega već antologijskim Miletićevim emisijama „Iz glave“ ponedeljkom i sredom i „Čavrljanje“ subotom pre podne, koje su političkim temama dostigle i održale takvu slušanost, koja je čak i veća od pojedinih centralnih informativnih emisija drugih radio-stanica. Dodatno medijsko ubrzanje Drugoj boji dali su i građanski protesti pred oktobar, 2000. kada je ovaj radio emitovao neprekidni višednevni „živi program“ koji su zajedno kreirali građani i novinarski tim.

Danas, popularna „Dvojka“ na svojih 94,7 MHz ima status, na osnovu istraživanja „Strategic Marketinga„, najslušanije radio stanice u užem gradskom području, koje i pokriva signalom. Tim od 16 mladih saradnika kreira 24 sata urbanog radio programa sa rock i pop muzikom, dnevnim programom od ujutru do 18h, agencijskim vestima na svakih sat vremena, vestima iz grada, reporterskim izveštajima i uključivanjima slušalaca, gostovanjima u studiju, nagradnim igrama i sopstvenom produkcijom vesti iz grada u vidu „Printera“ u 13h i 17h.

O budućoj medijskoj sceni Miletić priča:

– Jedva čekam da počnu da se primenjuju zakoni, jer smatram da će manje radio stanica da bude, da će da opstanu kvalitetne, one koje znaju da rade. Mi se već pridržavamo zakonskih pravila što se tiče programa – u satu su maksimalno 10% reklame, što sa drugima nije slučaj. Pod tim uslovima radimo već godinu dana, tako da kad krene primena zakona, to nam neće predstavljati problem. Osim agencijskih vesti, imamo kompletnu produkciju, ne reemitujemo program, imamo gostovanja u studiju, vesti i reklame čine 5 minuta programa u satu, muzika oko 20 minuta, a ostatak je naša produkcija. –

Drugu boju sluša populacija od oko 60.000 slušalaca nedeljno – „stanovništva opkoljenog brdima, slušamo se u dolini, ne čujemo se po brdima“, dodaje Miletić. On smatra i da pored velikog broja reklama, koje svakodnevno ima ovaj radio program, ima mesta za još, ali i da su prihodi limitirani cenom od 3 dinara po sekundi, što je, po njemu, ispod svakog nivoa:

– Svi su navikli da se džabe reklamiraju, na privatnim stanicama se reklamiraju za hamburger, a mi ne možemo da tako kompenziramo, osim za deo tehničke opreme, koju smo već obezbedili. Na Drugoj boji se ljudi reklamiraju za pare i sluša nas uglavnom kupovno sposobno stanovništvo. Mi smo najkraći put prenošenja poruke od prodavca do potencijalnog kupca, jer za razliku od drugih, nas ne slušaju uglavnom deca do dvadeset godina, koja za kupovinu moraju da se obrate roditeljima, osim ako nisu kriminalci. I pored toga, mi imamo niske cene reklama zbog velikog broja konkurentskih stanica. –

Miletić procenjuje da nakon primene zakona, u Kragujevcu neće biti više od dve-tri radio stanice i to „ako u Komisiji za dodelu frekvencija ne bude pohlepnih na pare“. Po njegovim rečima, u normalnim uslovima bi trebalo da postoje dve radio stanice, jedna više informativna i druga više zabavna, komercijalna, ali on smatra da je i to mnogo, s obzirom na garnituru kragujevačkih novinara – „kad se sve sabere, nema tri i po dobra novinara“, zaključuje Miletić dodajući:

– Na moju veliku radost, donošenje zakona će rasčistiti šljam u novinarstvu, kvazi-novinare, one koji nisu znali šta da rade u životu pa su počeli da se bave ovim poslom, što se odnosi i na TV i na radio i na štampu. Kad se sve sabere, nema potrebe da bude više od dve TV i dve radio stanice u Kragujevcu, jer bi onda došlo do koncentracije kvaliteta, pa bi mogao da se pravi zaista kvalitetan program. Najvažnije stvar je da će kad počne primena zakona, ljudi morati da počnu da razmišljaju, moraće da se stane „na vagu“, a ja lično, mada sam izgubio dosta na kilaži iz neobjašnjivih medicinskih razloga, sam spreman, što važi i za moj tim. –

Glavni urednik Druge boje smatra da će u budućnosti prestati „vreme papagaja“ na radio programima, koji su neprestano ponavljali brojeve telefona, tačno vreme, „gde si bio i gde ćeš biti večeras, da li imaš simpatiju, koju pesmu voliš i koga pozdravljaš“ i da će na radiju raditi novinari koji će znati, kao autoriteti, da ljudima pruže informacije bitne za život.

Završetkom ispisivanja „medijskog spomenara“ lokalne elektronske mreže, sa stanicama koje su sigurno obeležile jedno vreme, ali i sa stanicama kojima će ovo biti poslednja prilika da se zajedno u ovom sastavu nađu u nekoj sličnoj prezentaciji, mogu samo da zaključim u duhu Člana 4. osnovnih odredbi zakona o informisanju, da je javno informisanje – slobodno, a da je isplativo – teško…

(Tekst je objavljen u maju, 2003. godine za kragujevački mesečnik “Crta”)

POP Forum tim

Foto: Engin Akyurt from https://pixabay.com/ (https://pixabay.com/photos/umbrella-only-sad-depression-2603926/)

 

 

Izbornik