PRAZNIČNI ZAPIS SA KALDRME

Još jedan dan bliži se kraju. Tmuran, oblačan, sa ponekom kapljicom kiše. Idući prema gradu, zagledao sam malo lica prolaznika. Većina maskirana, žurno ide gledajući samo pravo, dok oni čije sam lice jasno mogao da vidim, kao klonovi. Porazilo me je da nijedno nasmejano biće nisam video, od tinejdžera, do baka i deka. Svi u nekom grču, stisnutih usana, sakupljenih prstiju, kao da se ljute na ceo svet. Vreme je vučje, teško, turobno..

Vesti koje stižu sa TV ekrana dodatno guše i skidaju osmeh. Osim što nema osmeha, niko skoro ne pogleda drugog u oči, skoro sam se postideo želeći da uputim iskreni osmeh devojci sa kojom sa se mimoišao u Daničićevoj ulici. Doterana, negovana, usklađena, u bojama jeseni, nosila je neopisivu tugu u svojim lepim očima. Stidljivo me je pogledala, kao da je tražila reč utehe, ruku spasa, ali je brže spustila pogled da se nisam ni sam snašao. Želeo sam da pođem za njom, ali toliko je ubrzala sve vreme gledajući u kaldrmu, da sam shvatio da bi njenoj ranjenoj duši moje prisustvo možda došlo kao teret.

Nailazim na dva momka, grubi, muški glasovi, razgovor toliko jak, kao da žele da svi, koji smo se zatekli pored njih, treba da ih pratimo kao plemenske vođe. Isprazne reči, svaka druga: Brate, telefon koji ne ispuštaju i uključen mikrofon da svi čujemo njihove prazne priče, još više je povećao moju sumornost.

Grad poluprazan, zbog slave, veća gužva oko crkve. Puno prosjaka koji sa kutijama, po mehanizmu, ištu po 20 dinara, da kupe deci hleb. Svi isto ponavljaju, daj, daj, daj… Retko ko ih uopšte i pogleda, ljude prolaze u masi ne obraćajući pažnju jedni na druge, ne dotiče ih išta što se ne tiče njihovog bića. Samoživost, egoizam, praznina neki su od modela koji vladaju današnjicom. Niko se ne okrene za čovekom iza sebe koji u svojoj duši nosi kofer tuge, ali naviknut da ga niko neće otvoriti, nosi ga kao najbitniji i najvredniji poklon. Samo što neće imati kome da ga pokloni, bez obzira na to koliko imao prijatelja. Ljudi su neosetljivi na tuđe probleme, teško se otvaraju iz svoje ljušture, sigurnosti koja je toliko krhka da će se prvom prilikom slomiti u hiljadu komada.

Treba živeti tako da uvek budeš okrenut drugome, zapisali su mnogi misleći ljudi ne znajući da će njihovu empatičnu misao razoriti surovi svet u kome, u bukvalnom smislu, da bismo preživeli treba staviti masku na lice. Obogatio me je današnji dan, tuge se tako dobro kriju iza šminke, da i sama pomisao da pružiš nepoznatom reč podrške, naići će na provaliju bez dna. Ljudi se plaše drugih, jer bi onda morali da se ogole. Bili bi go čovek i ništa više. Trudiću se i dalje da svaku napaćenu dušu pridobijem, zagrlim, zaštitim, poručim da je suština života u raznolikosti vidova u kojima se ispoljava. Život je neshvatljivo čudo koje se osipa i troši, ali ipak traje kao Andrićeva ćuprija u Višegradu.

Autor teksta je profesor književnosti Mario Badjuk

Foto: Michal Mation (www.unsplasch.com)

Izbornik