Populizam Pop-kulture (Đorđe i Dara)

Svedoci smo dva neposredna događaja iz oblasti popularne kulture (muzike i filma), koji su pokrenuli javne rasprave koje i dalje traju, pokazujući nam očiglednu duboku podeljenost srpskog društva kao posledicu, dok uzrok zapravo leži u populizmu.

U petak, 19. februara, 2021. preminuo je pesnik Đorđe Balašević, jedan od simbola popularne kulture bivšeg prostora Jugoslavije, koja se gotovo ceo vikend dirljivo opraštala od njega. Tužan povod je pokazao, kao i u slučajevima prethodno preminulih pop ikona ex-YU (Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Mira Furlan…) da zajednička sećanja postoje i da ljudi koji su ispisali ćirilicom u Zagrebu „bećarac“, pevali na splitskom điru, palili sveće „na stanici u Puli“ i napravili znak srca u Sarajevu, kao i Balaševićeve komšije u Novom Sadu i poštovaoci u Beogradu, imaju nešto zajedničko, makar pozitivno, tužno sećanje. Već tu su se društvene mreže, kao najmasovniji vid komunikacije u Srbiji („javni personalni medij“ ili kako bi Umberto Eko rekao: „Da li sam ja medij, ako nosim majicu La Costa?“ – po nama sigurno, kao što je medij i post na Facebook-u ili Twiter-u), jednostavno podelile na one koji se opraštaju čovečno, ljudski, emotivno i one koji su kritikovali Balaševićevu neprekidnu mirovnu, vrednosno – demokratsku i „jugo-nostalgičarsku“ aktivnost i istovremeno prvu grupu nazivali „drugosrbijanskom“.

Holandski politikolog Kas Mude (Cas Mudde), smatra da je populizam ”ideologija koja deli društvo na dve antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda” (Šalaj 2012: 57.). Već ovde se jasno vidi povezanost populizma sa politikom od strane teoretičara, ali i nešto što bismo nazvali prvom premisom populizma, a to je “podeljenost društva”, zapravo svojevrsno kastinsko raslojavanje u društvu i istovremeno idejna klasifikacija za egzistenciju populizma, nedužni građani (zapravo mnogo “populističnije” – narod) i a priori otuđena elita. Koja na srpskom primeru nije politička, nego “drugosrbijanska”, uz zaboravljanje “prvih” da su i oni koji drugačije misle, formalno deo istog naroda.

Jedan od argumenata “hejtera” pokojnog Đorđa, koji nisu mogli čak ni da budu suzdržani u najnormalnijem odavanju pomena, bio je “dodvoravanje” publici u Sarajevu, Zagrebu, Splitu… uz “omaložavanje” sopstvenog državnog identiteta. Ta ista pomenuta publika, ga je motivisana zajedničkim sećanjem ispraćala diljem bivše Jugoslavije, ali su za “prve Srbe” oni jednostavno “neprijatelji”, baš kao i “drugosrbijanci”. Opet – “oni drugi”.

Drugi teoretičari definišu populizam upravo preko “drugih”, pa Albertazzi i McDonnell ga predstavljaju kao ideologiju ”…koja suprotstavlja jedinstven i moralan narod elitama i opasnima drugima koji zajedničkim snagama suverenom narodu oduzimaju (ili pokušavaju oduzeti) njegova prava i vrednosti” (Ibid.). Tako dolazimo i do druge premise populizma, jer se pored “podeljenosti” naglašavaju i “opasni drugi” (spoljni i/ili unutrašnji neprijatelj, prevedeno na srpske fraze stigmatizovanja – “strani plaćenici”, “zapadne sile”, do navedenih primera “neprijatelja” iz regiona i “opasnih/drugosrbijanaca”).

Populizam kao javni diskurs, već sutradan, drugog dana tugovanja za Balaševićem širom bivše Jugoslavije, u subotu, 20. februara, 2021. godine, dodatno je raspirio drugi “okidač”, premijera filma “Dara iz Jasenovca” na RTS-u, javnom servisu Srbije. Ovaj državni filmski projekat “suočavanja sa prošlošću” iz ugla aktuelne vlasti i njenih filmskih kanala (Filmskog centra Srbije i reditelja Antonijevića), koji je iz javnih sredstava svih građanki i građana Srbije dobio nezapamćeni, desetostruko veći iznos u odnosu na “obične” filmove za produkciju za zakonski određenu bioskopsku i festivalsku distribuciju je, nakon ispada iz trke za najprestižniju (hteli ili ne to autori da priznaju) filmsku nagradu, američkog “Oskara”, dobio udarni termin na državnoj televiziji, takođe finansiranoj na isti način. Na stranu to što su donosioci odluka (koji rukovode i državnim filmskim budžetom i državnom televizijom) prekršili obavezu bioskopske distribucije i ljudskog pijeteta da se makar odloži zbog podudaranja sa “balaševićevskim ispraćajem jugoslovenskog sećanja”, opet je “javni društveni servis mreža” planuo od optužbi “prvih” i “drugih” građanki i građana Srbije. Od moralnog prioritetiziranja (nedostatka vremena za pomen Balaševiću u Novom Sadu na poziv lokalnog portala zbog RTS premijere), do talasa masovne filmske kritike koja je ponovo potvrdila tezu da “Srbi najviše vole da rade poslove za koje nisu školovani” i podrške državnom filmskom projektu ili njegovom osporavanju. Sve ovo je dokazalo da populizam ne mora samo biti politička ideologija, nego i način javne komunikacije.

Grupa profesora sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu, u studiji o populizmu identifikuje da se na ovaj koncept oslanjaju: gotovo obavezna ciljna grupa populizma (siromašniji slojevi, narod kao celina), korišćenje pojednostavljenih istina o svetu i postojećih konflikata u društvu (Stojiljković, Spasojević, Lončar 2015: 39). U svom radu “Da li je populizam neizbežan sastojak politike u Srbiji?” oni su analizirali i izvor koji nije imanentan naučnom istraživanju, a to je Vikipedijina definicija populizma, što je opravdano potrebom da se napravi komparacija kolokvijalnog i akademskog percipiranja ove pojave. U tom postupku, identifikovana je i glavna distinkcija ovih terminologija, a to je da naučna definicija najčešće apstrahuje, po njima bitan aspekt iz upotrebnog tumačenja – “nerealnost obećanja koje daju populistički akteri”. (Ibid) Stojiljković, Spasojević i Lončareva smatraju da je razlog ove diskrepancije moguće prepoznati u teoriji Dign Krausa (Deegan Krause) koji smatra da je “najčešće veoma teško proceniti koja obećanja možemo smatrati nerealnim, ali i to što se nerealna obećanja mogu svrstati pod već poznate propagandne mehanizme” (Ibid). Na taj način se uvodi još jedna odrednica populizma, a to je propaganda.

Dosadašnji pregled teorije ukazuje na, čini se neraskidivu vezu politike i populizma, pa s pravom treba postaviti i pitanje da li je populizam politička ideologija?

U studiji Berta Šalaja, predstavljaju se dva odgovora na ovo pitanje. On navodi da grupa teoretičara (Taguieff 1995; Tarchi 2002, 2008; Jansen, 2011.) smatra da populizam treba shvatati kao politički diskurs ili stil, svojstven različitim društvenim i političkim grupama s obzirom na to da je jedina zajednička karakteristika raznih populističkih pokreta upravo pozivanje na narod. Pomenuti teoretičari populizam izjednačavaju sa političkim jezikom i retorikom baziranom na jednostavnosti i direktnosti koju najviše upotrebljavaju grupe koje se protive aktuelnoj vlasti ili preciznije, dominantnoj intelektualnoj klimi određene zajednice. Oni koji koriste populizam kao formu komunikacije obično odbacuju “intelektualizam elita” pozivanjem na “zdrav razum običnog naroda” uz opciju jednostavnih rešenja kompleksnih društvenih problema. A to je upravo i predstavljeno na primeru “okidača” za populiste, Đorđa i “Dare”.

Populizam nije samo svojstven srpskom javnom životu, prisutan je svuda u svetu, ali ga u demokratskim državama upravo korektivni faktori (nezavisni mediji, civilni sektor, aktivni građani…ali i zakoni) sputavaju da napravi razorne posledice u društvu. Jer, antagonistička “podeljenost” i isticanje “onih drugih”, uz propagandu koja počinje od popularne kulture, preko medija do politike, može lako dovesti do opasnih unutrašnjih sukoba, koji umesto virtuelnih postaju realni. A tada neće biti nikog da digne glas, jer će prethodno biti nadjačani populizmom.

POP Forum tim

Izvori:

1. Stojiljković Zoran, Spasojević Dušan, Lončar Jelena, Da li je populizam neizbežan sastojak politike u Srbiji?; Radojković Miroljub, Da li će građansko novinarstvo zameniti profesionalno? (2015.), Zbornik radova sa konferencije “Politički identitet Srbije u globalnom i regionalnom kontekstu”, str. 39, 42, 307, Fakultet političkih nauka, Beograd, Službeni glasnik.

2. Šalaj Berto, (2012.), Što je populizam? Politološki pojmovnik: Populizam”, broj 11, str. 57-58, Fakultet političkih znanosti Zagreb, septembar 2012., (http://hrcak.srce.hr/file/209523 pristupljeno 21.02.2021.)

Foto: (Alexandr Popadin/www.unsplash.com): Candles.

Izbornik