Održivost nezavisne kulturne scene u teoriji kulturne politike i održivog razvoja
Zašto se održivost kulture dominantno posmatra kroz ekonomsku prizmu? Odgovore ćemo potražiti u samoj terminologiji održivog razvoja. Izraz potiče od pojma “održivost” i odnosi se na svaki kulturni obrazac koji ima mogućnost samoobnavljanja. (Đurić 2014: 39) Međutim, autorka navodi i kako procenjivanje kulture samo sa aspekta ekonomskog i profita, ima koren u jednostranom tumačenju progresa privrednim rastom, najviše od strane korporacija i političara i da je ta teorija podložna kritici, pogotovo u današnje vreme krize, jer se i sama pokazala – neodrživom. Tako je, od strane merodavnih tela poput UNESCO[1], Svetskog samita o održivom razvoju, kao i samostalnih istraživača, kultura proglašena “četvrtim stubom održivog razvoja”, uz – ekonomsku, socijalnu i ekološku dimenziju.
Termin održivost se prvo odnosio na poljoprivredne prinose i očuvanje obnovljivih resursa u šumarstvu i poljoprivredi, sa težnjom pronalaženja ekonomije koja je u ravnoteži sa ekološkim sistemima (Rogač Mijatović 2014: 53). Održivost tako, u osnovnom vidu, čini dugoročne vizije svetske budućnosti i njoj pripadajućeg prirodnog, ekonomskog i kulturnog okruženja.
Po autorki, ideja o značaju kulture kao sastavnog elementa održivog razvoja, pojavljuje se na međunarodnoj političkoj sceni od devedesetih godina prošlog veka, što je ozakonjeno i dokumentovano u brojnim strateškim dokumentima i konvencijama (“Naša kreativna raznolikost” WCCD[2] 1995, “Unutra sa margine” European Council[3] 1997, “Konvencija o očuvanju nematerijalnog nasleđa” UNESCO 2001, Agenda 21 za kulturu…).
Mapirajući kulturnu održivost, Ljiljana Rogač Mijatović se poziva na istraživanje koje je identifikovalo: kulturno nasleđe, kulturnu vitalnost[4], ekonomsku održivost kroz kulturu[5], kulturnu raznolikost i ekološko-kulturnu rezilijentnost[6]. (Id: 58)
Ako bismo ove eksterne teme kulturne održivosti implementirali na samu nezavisnu kulturnu scenu, onda bi, po nama, njoj najadekvatnija odrednica/uloga bila – kulturna raznolikost. I to ne samo kroz okvir šire definicije (“priznavanje različitosti vrednosti, percepcija i stavova, kao i materijalnih kulturnih artefakata koje su povezane sa ovim vrednostima”) (Ibid), nego i u smislu njene raznolikosti pristupa kulturi u odnosu na institucionalnu, a koja je takođe ugrožena procesima globalizacije.
A kako se sama održivost, u bazičnom smislu samoobnove može primeniti na naš predmet rada, nezavisnu kulturnu scenu? Ako današnju društvenu stvarnost u regionu, sa punim pravom možemo odrediti kao turbulentnu uz faktore poput opšteg osiromašenja, velike nezaposlenosti, poremećenog sistema vrednosti, potencijalnih kriznih žarišta i nerešenih regionalnih odnosa, “ključna strategija postaje puko preživljavanje putem prilagođavanja postojećim uslovima” (Dragićević Šešić, Dragojević 2005: 113)
Autori, Šešić i Dragojević u radu predstavljaju strategije postizanja održivosti, od kojih bi sve bile primenljive na nezavisnu kulturnu scenu, osim logično – strategije privatizacije, koja korespondira po suštini sa prelaskom javnog (ili njegovog dela) u profitni sektor. Te strategije su sledeće.
Prva strategija – strategija minimalne samoodrživosti, koja podrazumeva opstanak u izrazito nepovoljnim okolnostima, kao da je već opšta tehnika regionalne nezavisne kulturne scene. Čitajući njenu definiciju, isto je kao “čitanje” svakodnevnice pomenutih aktera, jer ona “podrazumeva svođenje aktivnosti na ono što je moguće očuvati uz pomoć besplatnog, volonterskog rada, korišćenjem postojećih, prethodno stečenih resursa i njihovom maksimalnom eksploatacijom”. (Ibid)
Sledeća predložena strategija takođe dolazi iz javnog sektora, ali se po našem mišljenju može primeniti i na civilni sektor u kulturi. Radi se o strategiji spajanja s drugom organizacijom, koja se odnosi na procenu da je samostalni razvoj nemoguć ili da će objedinjavanje (merging) doneti brži razvoj, uz bitnu napomenu o važnosti čuvanja kredibiliteta. U ovdašnjoj mentalitetskoj kulturi individualnih interesa, ovakav poduhvat je riskantan zbog asimiliranja manjih organizacija u veće, ali se kao dobar primer može navesti uspešno projektno-manifestaciono spajanje festivala/platforme Mixer House/Fest u beogradskoj Savamali, od više manjih projekata.
Navodimo još jednu strategiju iz teorije, koja je primenljiva na održivost civilnog sektora u kulturi. Reč je o strategiji izmeštanja u drugu sredinu, koja se koristi “kada politički ili ekonomski uslovi ne dozvoljavaju opstanak ili dalji razvoj organizacije”. (Id: 114) Pozitivni primer je, po autorima, kada je devedesetih godina, “romsko pozorište Pralipe iz Skoplja otišlo u Nemačku u Teatar an der Rur u Milhajmu, gde je nastavilo svoje delovanje kao zasebna pozorišna trupa” (Ibid). Mi dodajemo i sličan pokušaj pomenutog Mixer House, iz Beograda u Sarajevo, ali je održivost bila kratkoročna[7].
Kriterijumi evaluacije stepena postignute smoodrživosti su različiti za sva tri sektora u kulturi – javni, profitni i civilni sektor. (Id: 209) Glavni element u tom smislu, za privatni sektor će biti finansijski uspeh, javni sektor će ga odrediti kao – “finansijsku diversifikaciju resursa”, a civilni – “stepen ostvarenih samostalnih prihoda”. (Id: 210)
Tu su i drugi kriterijumi: “intersektorska povezanost; ugled postignut u javnosti; stepen kadrovske osposobljenosti; stepen postignute medijske atraktivnosti; lojalnost publike; brza promena težišta delovanja u skladu sa zahtevima okruženja…” (Ibid)
Samoodrživost je u današnjim turbulentnim vremenima u regionu, “ključ kredibiliteta organizacije i kod mogućih donatora i sponzora”. Kada se, kao što je danas slučaj, dovodi u pitanje sam opstanak organizacija, ostaju i opstaju samo “one koje su uspele da se redefinišu i reorganizuju”. (Ibid)
POP Forum tim
(Nastaviće se)
Foto (Angela Compagnone/www.unsplash.com): Human tower event.
Ključne reči: Održivost, Kultura i održivi razvoj, Civilni sektor, Nezavisna kulturna scena.
Izvori:
- Dragićević Šešić Milena, Dragojević Sanjin, (2005.), Menadžment umetnosti u turbulentnim okolnostima, Beograd, Clio.
- Đurić Jelena, (2014.), “Smisao održive kulture”. Zbornik radova sa međunarodne naučne konferencije “Kultura i održivi razvoj u doba krize”, Beograd, Fakultet dramskih umetnosti, pp. 39 – 44.
- Rogač Mijatović Ljiljana, (2014.), “Istraživanje kulturne održivosti u doba neizvesnosti”. Zbornik radova sa međunarodne naučne konferencije “Kultura i održivi razvoj u doba krize”, Beograd, Fakultet dramskih umetnosti, pp. 53 – 55.
[1] United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih nacija) – (prim.aut.).
[2] World Commission on Culture and Development (Svetska komisija za kulturu i razvoj, stvorena od sstrane UNESCO i Ujedinjenih nacija, sa ciljem jačanja veze kulture i razvoja: http://www.unesco.org/archives/multimedia/document-4091 (pristupljeno 20.12.2020.).
[3][3] Savet Evrope.
[4] Način uključivanja ljudi u kulturne prakse i korišćenje kulturnog kapitala, a da se pri tome obezbedi lokalni razvoj zajednica (Rogač MIjatović 2014: 58)
[5] Primeri kulturnog turizma i kulturnih industrija. (Ibid)
[6] Odnos čoveka, odnosno zajednice prema prirodi. (Ibid)
[7] Izvor: http://ba.n1info.com/a234743/Vijesti/Vijesti/Zatvara-se-Mikser-House-u-Sarajevu.html (pristupljeno 20.03.2018.).