(Istorija popularne kulture Kragujevca 1991 – 2001. deo 4.)
Jova i ja smo sedeli u redakciji starog Kanala 9 u Bresnici, u potkrovlju Lekine kuće i pričali o nekom gradskom, grupnom koncertu koji je trebalo da se snima.
“Ima jedan dobar bend sa Aerodroma, zvuče kao Disciplina po energiji, dva pevača, saksofon, tvrdo sviraju.” – reče mi Jova.
“Nisam čuo. Kako se zovu?” – odgovorih.
“Čovek bez sluha.” – nasmeja se Jova.
“Kul ime! Ako tako dobro i sviraju, ima da se prate.” – nagovestih, mada smo tada pratili kompletnu scenu grada, novu i staru, kao i onu po zemlji. Morali smo, ne zbog posla, nego što smo morali zbog zdravlja mladih. Bilo je to vreme turbofolka…
Devedesete su Kragujevcu pored opšte devastacije, kao i celoj Srbiji, u jednom od bazičnih segmenata pop – kulture, rok muzici, donele i nastanak nove četvrte generacije, koja se nije oslanjala na ostavštinu roka i bluza preko Smaka, nego je bila više vezana za alternativu, preciznije pank rok.
Miodrag Mikica Zdravković, basista i osnivač benda ČBS mi je nekada pričao:
“U naselju Aerodrom, tačnije u ovom kvartu (ulaz od strane ulice Vladimira Rolovića – prim.aut.) je nastala grupa Čovek bez sluha. Tačnije, kraj leta, početak jeseni ’94. Drugari iz kvarta, iz tih zgrada, ulaza, smo se skupljali, učili da sviramo, družili se i na terenčetu ispred i po okolnim ulazima smo učili da sviramo i nastajale su i prve pesme koje smo kasnije i koristili za bend i snimali, neke su od tih postale i hitovi.
Te ’94. godine, pored mene kao originalnog člana u bendu su bili i moji drugari iz naselja, pre svih Aca Marković Coa, čovek po kome smo dali naziv bendu Čovek bez sluha, naš drugar koji je hteo u to vreme da nauči da svira bilo šta od instrumenata, hteo je da peva, ali mu nije išlo zbog toga što čovek stvarno nije imao sluha i kad smo otišli prvi put u studio da se nešto zezamo, da snimamo i onda kako ćemo da damo ime bendu, setili smo se njega.
Tako smo i dali ime bendu, kasnije je publika to skratila na ČBS i eto, sad nas po svim republikama i zemlji znaju samo kao – ČBS i pitaju šta to znači…” – govorio je Mikica.
Foto 01: Rani ČBS (sa leva na desno) – Aca, Nemanja, Mikica.
Radomir Rada Mirković, prvi pevač i tekstopisac ČBS se takođe seća samih početaka:
“Priča o Č.B.S – u meni nije samo priča.
To je sećanje na sve nas, Kragujevac i na jedno vreme.
A bilo je gadno vreme matori…
Restrikcije struje, pameti, restrikcije slobode.
Redovi za hleb, benzin, cigare, ambasade.
Ratovi za nas, ratovi za njih, ratovi protiv nas..ratovi…” – poentira Rada.
Foto 02: ČBS, početak (sa leva na desno) – Rada, Laza, Maksi.
Mikica se u sećanju koje mi je pričao, nadovezao na priču svog drugara:
“Sam povod nastanka je bio to, što smo eto momci koji su završili srednje škole i došli iz vojske, iz one dosade, iz onog sivila u kome smo se nalazili te ’93. i ’94. godine i tog druženja po ulazima, došli smo na ideju, pošto su te ’94. godine na jesen krenule velike restrikcije struje, četiri nemaš pa osam imaš, uglavnom smo svirali akustične gitare i pravili pesme.
I u tom trenutku nastala je jedna pesma, nastala za te restrikcije struje i u tom momentu nam je došla ideja da to snimimo u studiju “Češnjak”, jedinom alternativnom studiju južno od Beograda tada. To je bio neki povod i to je sve pokrenulo i posle kad smo došli u studio bilo je – “Ajde da snimimo još neke pesme”, autorske da uradimo i to je tako krenulo.
Posle toga su se izdešavale neke stvari, gostovanja na radiju, prve neke svirke, ali sam povod jesu bile te restrikcije struje, to druženje, dosada, sivilo tog vremena, inflacija i sve…” – govorio je.
Foto 03: Mikica (levo na električnoj gitari) i Rada (desno na akustičnoj) vežbaju prve pesme.
Beogradski klub “Prostor”, promo svirka kragujevačkih bendova u organizaciji “K9 Rock Section” ili kako bi Drago Borić rekao “TV rok sekcije”. Slučajno, baš na deseti decembar, koji ću nekih sedam godina kasnije obeležavati ispred MillenniuM-a kao prvi zvanični Međunarodni Dan ljudskih prava, ali tada smo se samo bavili pravima za dobijanje “prostora” u centralizovanoj Srbiji od strane režima koji nije dozvoljavao previše istog. Ne shvatajući da je to zapravo i bio fundament priče o ljudskim pravima.
Pričam sa beogradskom ekipom šta misle o ovim našima, bez KBO! koga znaju. Najviše su im se do sada svideli ČBS i Johambin ili kako su mi rekli jer nisu zapamtili imena – “Oni sa dva pevača i oni čiji pevač imitira Tajči”.
Izađoh iz sale u hol starog bioskopa da bih otišao na balkon gde je bila TV ekipa Kanala 9, koja je sve snimala. Primetih da mi prilazi oniži momčić blajhane kose u mantilu, basista ČBS-a.
“Je li, kome su išle karte?” – upita me on.
“Meni, svih pedeset sam stavio u džep, planiram da sledeće nedelje odem do Berlina, da propratim scenu!” – odgovorih sarkastično.
“Ma, dobro, šalio sam se, samo sam onako pitao…” – pomirljivo će Cvika.
“Nema veze, reći ću ti. Naša televizija je platila autobus da dođete, sendviče i piće vama svima, a karte, odnosno ova sića što se prodala jer je više od pola beogradskih Kragujevčana ušlo na spisak, idu Leši i Rođi koji ovo drže, da bi pokrili troškove prostora, razglasa i binske. Tako sam dogovorio, da biste se vi slikali po Beogradu.” – objasnih lagano.
“Važi, izvini, šalio sam se.” – reče i ode kod svojih drugara.
Kakav drkadžijski stav pomislih, pravi rokerski, biće od njega nešto, mislio sam. I bio u pravu, kasnije je dobacio do Van Goga…
Foto 04: (sa leva na desno) – Rada, Aca, Maksi, Mikica.
Nakon puno svirki, uključujući i ŠRAF (Šumadijski Rok Alternativni Festival) 1995. godine, ali i personalnih promena, ČBS je objavio i prvi album, o kome sam u tadašnjoj “Nezavisnoj Svetlosti”, 28.05.1998. godine, pisao sledeće:
“U izdanju dve nove diskografske kuće iz Kragujevca “Češnjak records” i “Metletvica Alien Noise”, nedavno je objavljen CD i kaseta grupe Čovek bez sluha pod već poznatim nazivom “Mrzim ovaj grad”. Album prvenac sadrži deset pesama: “Mefisto”, “Memories”(“Sećanja”), “Ja ili bajka…”, “Budim se”, “Peron 2”, “Dobro je”, “Speed”, “Kroz moju glavu” i “Problem” (cover Idola “Zašto su danas devojke ljute”) plus bonus na disku “Da li sam u pravu”. Album je uradila postava ČBS u sastavu: Rada (vokal i tekstovi), Laza (gitare i muzika), Mikica (bas), Maksi (bubnjevi) i Ivan Mališan (saksofon). Sve pesme su snimljene i miksane u renomiranom i renoviranom studiju “Češnjak”, a producent je Saša Vujić. Ipak, članovi benda treba da budu najzahvalniji Zoranu Kostiću, menadžeru i izdavaču iz “Metletvice”, bez čije upornosti i znanja njihov talenat ne bi ugledao sada svetlost dana.
Šta reći o samom albumu, osim da je zaista u pitanju jedno od najkvalitetnijih izdanja domaće scene koje se moglo čuti u poslednje vreme. ČBS je, uz Propagandu 117, kao predstavnik četvrte generacije KG roka izgurao sve ove godine i što je najbitnije, dočekao da vidi svoje izdanje u još aktivnom sastavu. Kada su pre četiri godine svirali u Beogradu u klubu “Prostor”, o njima se ovde znalo samo da su sa Aerodroma i da im je uzor Koja iz Discipline Kičme.
Postava sa dva pevača, dve gitare, basom i bubnjevima delovala je prilično interesantno i njihov žestoki rokenrol sa pankoidnim refrenima zvučao je drugačije.
U protekle četiri godine postava se nešto izmenila: pevač Aca ih je napustio, kao i gitarista Nemanja i basista Dejan, dok je Mikica sa gitare prešao na bas, a tu su pevač Rada, bubnjar Maksi, novi gitarista Laza i saksofonista Ivan. Svirali su puno, nije bilo svirke u gradu gde se nisu pojavljivali, a često su prisutni i na strani. Na primer, skoro su sa Sašom Vujićem svirali u beogradskom KST-u.
Ono što je najbitnije za ČBS i njihov album prvenac jeste izuzetna zrelost koju su postigli u svom autorskom radu, prevashodno u novim pesmama. Njihova muzika je moderna i žestoka, gitare su opasne, ritmaši deluju ubitačno kao mašina. Kad smo već kod toga, pojava duvačkog instrumenta uopšte ne znači da ČBS svira neki moderni fanki ili trendovski pop. Sve to je jedan podzemni, buntovnički i tvrdi rokenrol, na momente psihodeličan, na momente mračan, sa sjajnim solo rešenjima. Saksofon im daje samo unisonu vožnju u pank – rok jurnjavama po pesmama i horskom skandiranju refrena, izvlačeći svoje teme taman onoliko koliko je potrebno.
Uz album Propagande 117, ovo je zaista jedini album u proteklih deset godina koji bi se smeo nazvati – autentičnim kragujevačkim albumom.”
Foto 05: Promo foto ČBS za prvi album – Laza (desno gore), Maksi (desno dole), Rada (sredina), Ivan Mališan (desno dole) i Mikica (desno gore).
Okretao sam službeni fiksni fon u televizijskoj redakciji.
“Alo, Miki, šta radiš?” – upitah.
“Ništa, evo krećem na probu.” – odgovori mi Mikica.
“Dobro, taman da preneseš tvojima. Jel’ hoćete da budete u mom novom projektu?” – rekoh mladom basisti.
“Hoćemo!” – viknu on i dodade – “O čemu se radi?”
“Povod je godišnjica Paket Aranžmana. Naši bendovi obrađuju pesme, snimam spotove, intervjui sa svedocima, pa radimo film.” – rekoh.
“Mooožžžeeee!” – dreknu Mikica i nastavi – “Čekaj malo, tu su Rada i Laza, da im kažem, pa da vidimo koju pesmu!”
“Ajde, ali požuri, neću da me vidi Soni kako mu arčim telefon.” – rekoh, ali nisam dugo čekao.
“Jel’ može – Zašto su danas devojke ljute?” – viknu on.
“Može, niko nije odabrao do sad. Samo, za spot…hmmm…čekaj malo…e, da mora da izgledate k’o trandže.! – objasnih.
“Šta?! Jel’ si lud? Biće nas po gradu!” – reče logično.
“Jel’ si gledao Mandića na TV Beograd? Pokupio nagrade po Evropi!” – ubeđivao sam.
“Pa, dobro. Ajde dok navežbamo pa snimimo.”
Spustih slušalicu uz smešak, ne shvatajući da smo dogovorili produkciju prvog LGBT videa van Beograda u vreme kad se ovaj društveno korektni naziv nije ni koristio.
Na nečijoj aerodromskoj gajbi smo se svi skupili, ČBS i ekipa i Daba, moj snimatelj i ja. Neka njihova lepa plava drugarica ih je šminkala i generalno, nisu ispali loši. Laza i Mikica su izgledali kao da su klinci koji su se igrali maminom šminkom, Rada je delovao kao muškarac koji se najzad odlučio za svoju skrivenu prirodu, a Ivan Mališan saksonofista koji je bio najlepši i ujedno najviše ušao u ulogu navukavši kevinu kratku suknju, najlonke i štikle mogao je u tami i sa više pića, biti vrlo lako zamenjen u rodnom smislu.
“Ćale kad me video, ‘teo da me ubije!” – požali mi se on.
“Teret slave, mladi kolega.” – pokušah da ga umirim i dodadoh – “Ma šta te briga, niko nije savršen.” – aludirah na “Some Like it Hot”.
“’De ćemo ovakvi, ako nas vide po gradu, juriće nas da nas biju!” – pametno proceni Rada.
“Ne brinite, sve sam pažljivo isplanirao.” – odgovorih i nastavih – “Idemo na krov solitera, pa u prijateljski kafić.”
Radilo se o klubu “Maska” u novom tržnom centru u Maršala Tita, odmah ispod “Bahusa” i “Vojvode”, gde su se skupljali alternativci i gde je gazda Goša bio liberalan. Već sam mu se najavio i tamo je bilo samo par stalnih likova, kada se pojavila naša ekipa prvog neformalnog kragujevačkog Prajda. Pogledah prisutne i videh starijeg lokalca koji je bio pljunuti Peđa D Boj. Pomislih kako imam i potencijalnog glumca za scenu akcije. Neki put te i na improvizaciji tera šara. Odmah je pristao da učestvuje u spotu kao udvarač Ivana saksofoniste. Koji mu je udario šamar, parodirajući Idole u mojoj režiji. Važno je bilo pojaviti se u mas-mediju, pogotovo van dosadnog sedenja u studiju ili priloga sa ulice. Bilo je to vreme videa…
Foto 06: Drugari iz kraja, stari ČBS (sa leva na desno) – Mikica, Rada, Maksi, Laza.
Mikica mi je, nekada, dalje pričao o prvom albumu:
“Prvi singl koji je bend snimio i najavio prvi album jeste pesma “Mrzim ovaj grad”, tako je i nazvan album koji je doneo neke jako neprijatne reakcije. Zato što, album, spot i sve to, pojavilo se u tom nekom komunističkom vremenu gde nisi mogao da iskažeš sve ono što si hteo, nego eto, moralo je to da dođe do nekih ljudi, pa su nas onda i zvali.
Sećam se za prvi maj, kad smo trebali da sviramo, da su nas neki funkcioneri iz opštine zvali i imali već na svom stolu album sa onim kučetom i ruka ugrižena (slika na omotu – prim.aut.) i pitali nas šta mi to propagiramo po gradu i zašto mi mrzimo naš grad, na šta smo mi objašnjavali da to uopšte nije ta priča, ali vreme u kome smo odrastali i živeli u tom trenutku stvarno je bilo sivilo. Bili smo buntovnici protiv svega toga i tada smo hteli neke promene.
Neke kragujevačke novine, mislim da se zovu “Lid”, u tom nekom periodu kad su izlazile imale su jedan isto neprijatan članak o bendu i pisale su, kako eto mi propagiramo nešto tih godina.” – govorio mi je.
Foto 07: Rada (levo) i Mikica (desno) na garažnoj svirci ČBS.
Letnje vreme 1998. godine, terasa gradskih bazena kao staro mesto koncerata i diskoteka, ispred Otvorenog kluba organizujemo neku svirku sa novim bendovima.
Prilazi mi lik kratke kose u kožnoj jakni i predstavlja se kao novinar “Lida”, ujedno se zahvaljujući što sam ga stavio na spisak. Nisam ga znao, mada sam poznavao ljude iz tog posla poput Gogeca i Meksika sa Radija koji su redovno pratili svirke, ali pomislih, možda je čovek sa strane ili nov u poslu. Nikada nisam voleo brojanje lokalnih krvnih zrnaca, mada sam ovde rođen, jer mi je bilo logično da svako ko dođe i živi ovde postane delom grada.
Ali, oni su bili radikalne lokalpatriote, često veće od pravih, valjda da bi se dokazivali. Naslonjen na ogradu, gledao je ispod oka nastup ČBS-a. Znao sam da će ih ponovo napasti u narednom tekstu. I bio sam u pravu.
Ali, nisam zamerao, svako ima pravo na mišljenje, ako ne vređa i omalovažava druge. Ovaj je upravo to radio, potencirao je na njihovom nazivu albuma. Kao da je radio namerno, a verovatno i jeste, jer smo mi koji smo prvi otvoreno radili sa Fondom, ovo organizovali.
Jednostavno, nije shvatio poentu, nisu oni mrzeli grad, voleli su ga zapravo i promovisali više nego bilo koji partijski medij ili javni činovnik što će tek kasnije vreme pokazati. Oni su zapravo mrzeli sistem, koji ih je kao mlade terao u beznađe ili inostranstvo i iz koga su muzikom i pokušali da beže.
Foto 08: Stari ČBS, (sa leva na desno) – Mikica, Rada, Laza.
“Budim se i već je dan
visoko sunce baca dosadan sjaj
na moje otekle oči
na spržene usne
telo drhti, telo bori se.
I ljudi ne poznaju strah
oni odlaze nekud,
tamo bolje je sve
i tamo nema sunca
i tamo nema sjaja
neko govori da neko govori.
Tad ja mrzim ovaj dan
i ja mrzim ovaj grad
i mrzim sve ljude u njemu
ja sam rođen,
rođen da mrzim sve.”
(Tekst pesme “Budim se”, prvi album ČBS “Mrzim ovaj grad”)
Opisivajući mi dalje događaje, vezane za drugi studijski album (“Sećanje na zadnjeg klovna”, Češnjak records, 1999.) Mikica mi je pričao:
“Kasnije smo imali na sledećem albumu, isto jedan takav sličan problem, kad smo snimili pesmu “Reci Ne” (Za sve ove godine). Radomir, naš pevač i tekstopisac, čovek koji je kasnije otišao iz zemlje, rekao je da više ne može, daj reci ne svemu tome šta se dešavalo, dajte nešto novo.
Mi smo snimili jedan spot sa nekim kadrovima skinutim sa televizija gde ima svega i svačega i na koju god smo televiziju te ’98. godine odneli taj spot, niko nije hteo to da pusti. Ne možda što to nije bilo dobro i kvalitetno, pesma je odlična, postala je hit, ali jednostavno niko to nije smeo tada da pusti, zbog režima koji je tada vladao u našoj zemlji.” – govorio je on.
A Rada Mirković, koji je odavno u inostranstvu, njihovu je tadašnju izraženu angažovanost poentirao na sledeći način:
“Sedimo na klupi … Aerodromu…slušamo vesti što su upravo stigle, kažu…
Sviramo neku staru tamburu bez žica, žicamo pljuge i pivo….maštamo…
I ti klinci iz kraja, puni besa, nade i ljubavi, na oskudnim instrumentima i opremi, u srcu Šumadije, jebene 94. zasviraju rokenrol.
Ne sećam se šta su nam tad roditelji rekli, ali nisu rekli ne.
Sad sam i ja roditelj i rekao bih ne…ali ne za sve godine što su prošle …uzalud…”
Foto 09: Na putu za Francusku ČBS će promeniti i sastav, (sa leva na desno) – Rada, Lune, Mikica.
Krajem devedesetih, ČBS se okušao i kao navijački bend, a Mikica se o tome sećao:
“Radnički ulazi u prvu ligu, mi smo momci bili na tribinama tih godina, navijali, voleli fudbalski klub Radnički, drugari koji su tu negde naših godina su osnovali Crvene Đavole 1989. godine.
Iz tog druženja je krenula ideja da se urade neke pesme, ja mislim da je to prvi navijački CD urađen u zemlji Srbiji. Da ne ispadne sad zbog onoga “Mrzim ovaj grad”, mi smo jako velike lokalpatriote i mnogo volimo naš grad, ali smo bili buntovnici zbog svega.
Ali dešavalo se i nešto lepo, naš klub je ušao u prvu ligu. Naša pesma “Radnički, novi šampion” je prihvaćena kao himna i zamenjena je sa onom starom “Crveni kačketi”…”
Foto 10: Mikica i Laza sviraju negde na Aerodromu devedesetih.
ČBS potom u novi milenijum ulazi sa postavom koja će doneti drugačiji, bazični pank rok zvuk i mnoštvo pesama, albuma i koncerata koji će ih učiniti daleko šire poznatima. Na mesto Rade, koji je jednostavno ostao na prvom međunarodnom koncertu, u francuskom gradu Sirenu, dolazi iskusni panker, pevač, gitarista i autor Miki Radojević (Siks Pek), koji paralelno radi u oba benda, Vladimir Lazarević Lune je umesto Željka Maksimovića Maksija već ustaljen na bubnjevima, uz osnivače Mikicu i Zorana Lazarevića Lazu.
Pored svirke u Francuskoj, sviraju i kao prvi bend iz Kragujevca koji je nastupio u BiH federaciji od početka rata 1991. godine, kada pod pokroviteljstvom SFOR-a, na festivalu u Kladnju (BiH) grupa zauzima treće mesto. Bend u novoj postavi učestvuje i na kompilaciji “Know Your Rights” (NGO Millenium iz Kragujevca, 2001.) sa furioznom obradom pesme Bili Džoela “We Didn’t Start the Fire” koju je pevao Laza i Mikijevom autorskom pesmom “Umesto osmeha”, koja je postala veliki hit.
Osim pomenuta prva dva albuma na kojima je pevao Rada, ČBS sa Mikijem radi milenijumska izdanja – “Second hand” (Automatic records, Beograd, 2004.) i “Događaj dana” (2011.) i “Stanimo u gard” (2018.), oba za beogradski Long Play.
Foto 11: Milenijumska postava ČBS, (sa leva na desno) – Laza, Miki, Mikica (Foto: Slavoljub Radojević).
Vreme bede ponovo, političke kolere i korone…
Tapas, sigurna kuća preostalih čaršijanaca sa jednom od najlepših bašti gde pod hladom kestena koji vas štiti od prolećnog sunca gledate pravo na Gimnaziju i obod Miloševog Venca…
Pijem kafu i meditiram na suncu, kad ugledah kroz zrake kako ka meni ide Miki.
“’De si Dovla, nisam te video sto godina!” – uzviknu dečački razdragano, kao da je video starijeg brata.
“Ma tu sam, svratio da nešto završim. Nego, što si smršao, ideš u teretanu?” – odgovorih sa našom uobičajenom šalom.
“Ne zezaj, vidiš kol’ko sam se ugojio zbog lokdauna. Ajde da pijemo kafu!” – reče Miki.
“Može, al’ ja častim. Doktorirao sam.” – uzvratih.
“Svaka čast!” – čestita iskreno i sede kod mene, dok nam se ubrzo priključiše i ostali muzičari iz Doma, Boža, Rale…
“Nemoj Dovla, mnogo je, podelićemo!” – uzviknu Miki kad sam pozvao konobaricu da plati račun.
“Mnogo je kad biju i kad dođu izvršitelji. Za ovo valja da se časti. Odoh pa se gledamo na Arsenalu ili pre, ako nas puste iz ovog zatvora.” – rekoh i pogledah ga.
Gledao me je onim klinačkim plavim očima i iskreno se nasmešio.
Tada smo se poslednji put videli, pre nego što je otišao da svira u nebeskom bendu…
dr Vladimir Paunović
Tekst je deo projekta podržanog na javnom konkursu za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Kragujevca u 2022. godini. “Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Grada Kragujevca koji je dodelio sredstva”.
Foto: POP Forum arhiva i arhiva Radomira Mirkovića.