Mikroscena američkog savremenog kratkog filma (3.)

U takmičarskom programu MikroFAF-a se 2020. našao još jedan njujorški film, Panic Attack! autorke Ajlin Omare (Eileen O’Meara), ali iz ugla žene koja ima panični napad dok vozi automobil u haotičnom gradu, a po atmosferi sasvim oprečan Gradu kovida i gline. Autorka se odlučila da ovaj psihološki problem izrazi komičnim preterivanjem i vrcavim ilustracijama. Tehnika animacije crteža joj je poslužila i da par anksioznih minuta dočara kao večnost, konstantnim transformacijama crteža iz scene u scenu, baš kao beskrajni tok misli koje se nekontrolisano pletu u panici. Tako um glavne junakinje od pitanja „Da li sam isključila aparat za kafu?“ u par kreativnih paranoičnih skretanja stiže do pitanja „Da li upravo nosim u stomaku đavoljevo dete?“

Od američkih kratkih filmova sa MikroFAF-a pomenula bih i Pink Dolphin iz 2017, veoma veštu animaciju Tua Kana (Tuo Kan) iz Kalifornije posvećenu sećanju na 49 osoba koje su 2016. godine upucane u noćnom gej klubu u Orlandu. Bespomoćnost LGBTQ+ zajednice je predstavljena u liku nežnog delfina koji pati među morskim nemanima. Od eksperimentalnih filmova naročito pamtim A Net to Catch the Light iz 2016. koji skreće pažnju na to da plava svetlost (LED svetlost ekrana, televizora, monitora… ) ima sposobnost da preko mrežnjače oka utiče i na naš doživljaj boja, ali i na osećaj za vreme, san, psihičko i fizičko stanje. Film je rađen kombinacijom 16 – milimetarskih snimaka pauka koji plete mrežu i snimaka operacija oka, a zvučno je nabijen vibracijama, glasom Stiva Džobsa (Steve Jobs) i kompresijom Macintosh Apple računarskih zvukova za pokretanje operativnog sistema, počevši još od onih iz 80 – ih godina.

Ne mogu da odolim da se na kraju ne osvrnem i na, u najmanju ruku, kontroverzni film „Tomislavov dnevnik“ (The Tomislav`s Diary) Edija Liuja (Eddie Liu), a.k.a. Vinko Laotović. Film je učestvovao na festivalima u Evropi, Americi i Aziji, i verujem da ga je tamošnja publika čitala kao tešku ratnu dramu, ali na MikroFAF-u je definitivno među domaćom publikom bilo i smeha i tuge, ali iznad svega zbunjenosti (što dobro korespondira i sa zbunjenošću bilo kog stranca kada pokušamo da mu objasnimo etničke podele u Bosni). Možda je dovoljno da kažem da se radnja filma odvija tokom rata u baranjskom selu Darda, u kom srpska vojska drži hrvatskog zatočenika. Srbin i Hrvat se hejtuju i psuju, Bosanac ih miri, a svi likovu su nahovani na srpsko – hrvatski sa premisama bosanskog i jako izraženim američkim akcentom. Sve ovo je dovelo do nekog gorkog tragikomičnog efekta, jer pratimo priču zasnovanu na istinitom dnevniku, sećamo se i rata, ali robotske replike i uštogljene psovke nas od toga na neki uvrnuti način distanciraju. Jedan od glavnih glumaca u filmu Vedžih Redžepović, alijas Ved Redic, rođeni Sarajlija koji gradi glumačku karijeru u Americi, posetio je i MikroFAF, pa smo imali priliku da se upoznamo i razgovaramo, takođe kombinujući više jezika. Razlog zašto je ovaj film na kraju ispao toliko nadrealan leži možda i u ovoj kosmoplitskoj okolnosti – Vinko, od roditelja iz Bosne, odrastao na Novom Zelandu, upoznao u kraju Hrvata Arifa koji se doselio iz Jugoslavije tokom rata, pa po njegovoj pripovetki snimio film, i to u Americi, sa producentom sa Tajvana.

Pišući ovaj tekst uvidela sam da američka savremena kratkometražna scena dosta gaji trilere i horore i to često kao omaže svojim uzorima, a takođe se priličan broj autora ozbiljno posvećuje animaciji ili rabi filmsku traku, pa čak i sa vrlo malim ili nikakvim budžetom. Čini mi se kao da sam najmanje imala priliku da se susretnem sa reprezentativnim dokumentarcima. Međutim, to je verovatno zbog toga što dokumentaristi idu na ciljane festivale dokumentarnog filma i čine neku vrstu „zasebne“ filmske scene. A i logično je kad pročitaš u opisu festivala da promovišemo umetničke slobode, fokusirajući se na entuzijazam, amaterizam, gerilski film, art brut, low-fi, eksperimentalne forme i samoorganizovanost u stvaralaštvu, da očekuješ malo više arty filmove. I nama je drago zbog toga.

Keep filming!

 

Marija Rodić

(filmska rediteljka, umetnička direktorka MikroFAF-a, predvodnica „Satibare“)

 

Foto: Naslovna („City of Covid and Clay“, Colin Morvan, 2020.), Foto 1 („Panic Attack“, Eileen O’Meara, 2020 – plakat), Foto 1 (“A Net to Catch the Light”, Erin Espelie, 2016.), Foto 2 („The Tomislav`s Diary“‚ Eddie Liu, BIH/SAD, 2018. – plakat).

 

Izbornik