Deo (01.): https://popforum.rs/legenda-o-bajramu-drickovicu/

Dricković je zbog nasilja koje je vršio po okolini Podgorice bio već osuđen na smrt od strane svojih sugrađana, ali pošto niko nije imao hrabrosti da ga privede ili da tu presudu izvrši, posegnuto je za lukavstvom – Drickoviću je dato pismo za skadarskog vezira (vjerovatno je u pitanju bio Mustafa Rešit paša Bušatlija, poslednji skadarski paša iz kuće Bušatlija od 1810 – 1831) koje je on lično trebalo da odnese veziru u Skadar. Dricković nije ni slutio da u rukama nosi pismo u kojem je potpisana njegova smrtna presuda.

Kad je pristigao u Skadar, odnio je pismo na ruke veziru. Kad ga je pročitao, vezir je postao svjestan sve štete koju je Bajram napravio u Podgorici i u njenoj okolini i želje podgoričkih glavara da Dricković bude obješen na skadarskoj tvrđavi. Međutim, u tom trenutku su se u Skadru održavale godišnje viteške igre i Bajram je zatražio da učestvuje u njima, bez obzira na to što će kasnije biti pogubljen. Bajramovom zahtjevu, kao njegovoj posljednjoj želji, bilo je udovoljeno. Naravno, takav junak je u trci bio prvi, najbolje je gađao iz pištolja i bio je najbolji na konju i sa kopljem. Skadarski vezir je odlučio da nagradi Bajrama tako što će ga častiti s onoliko zlata koliko je on sam težak. Ovo je značilo da su Skadarskom pašaluku bili potrebni ovako sposobni ljudi, bez obzira na eventualna nedjela koja su počinjeli.

Inače, motiv odlaska iz Podgorice u Skadar sa pismom sa sopstvenom smrtnom presudom, preinačenje presude u nagradu i odavanje počasti  junaku nije usamljen u memorijalnim predanjima Podgoričana. Postoji jako slično predanje sa kraja XVIII vijeka o Jusufu Abdomeroviću i njegovom slanju kod skadarskog Mahmut – paše Bušatlije, koju je zabilježio Ilija Zlatičanin u svojim „Znamenitim Podgoričanima“ (1.)

Bajram Dricković se pominje i u epskim pjesmama i to u Njegoševom spjevu “Pohara Žabljaka” iz „Ogledala srpskog“  i u kučkoj pjesmi o odbrani Podgorice od strane Kuča i Pipera tokom epidemije kuge, a istorijski je zabilježen u predanjima vezanim za odbranu Podgorice od napada Petra II i okolnih plemena 1832. godine. U Njegoševom „Ogledalu srpskom“ u pjesmi “Pohara Žabljaka”, Bajram Dricković je uz Mahmuta Kinkovića opisan posebno, među podgoričkom vojskom, kao da se u slučaju njih dvojice radi o ljudskim veličinama koje su iznad prosjeka u odnosu na ostale.

„…a postrani idu dvije sile, Kinkoviću i s njim Drickoviću, od sile se m’ješati ne oće, ni s Turcima upored oditi: Bajram ide pješke na nogama, a Kinković na konja kulaša… turska sila, mahniti bjesovi…”. (2.)

Foto 1: Stara Podgorica.

I u drugoj pjesmi se ističe Bajram pa tek onda drugi ratnici Podgorice. U pitanju je početak 1820-tih, kada je u Podgoricu pristigla kuga, koju su u naše krajeve raširili trgovci iz Soluna. Kuga je inače u XVIII vijeku strahovito kosila po Podgorici i okolini, usljed neadekvantne preventive, nedostatka zdravstvene zaštite i zbijenih kuća i uskih uličica, od nje su više stradali Podgoričani nego u borbama. (3.)

Te godine su udruženi Kuči i Piperi namjeravali da popljačkaju podgorička pokretna dobra računajući da nema dovoljno živih Podgoričana da bi ih zaustavili. U tom pohodu Podgoričani su razbili i rastjerali Kučke i Piperske pljačkaške družine o čemu govori i sljedeći navod iz Kučke epske pjesme koji daje Drickoviću zapaženo mjesto:

„…i  u Kuče juriš učiniše. Nož krvavi u njih uniješe, ma najprvi Dricković Bajrame, a za njim je Lekića Ajdare, s druge strane Bojanović Fako sa Turčinom Usović Ahmetom, a za njima druge mejdandžije, polomiše Kuče do Zlatice…“ (4.)

Po drugom predanju, Dricković je sam zaustavio cijeli odred Kuča na Kapadžića mostu u nekom po svoj prilici, epskom okršaju. Sama ideja o tome da Bajram Dricković sam, sa handžarom i džeferdarom ili jataganom u rukama stoji naspram veće naoružane grupe i pri tom uspijeva da ih zaustavi predstavlja nevjerovatan i bizaran detalj. S obzirom da se radi o zaista originalnoj ličnosti, postavlja se pitanje koji je bio motiv da se ovoj individui pripisuju ovakve osobine? Ovdje se očigledno ne radi o običnom junaku nego o nekome čije sposobnosti prevazilaze prag mogućeg. Danas znamo da se mitovi uglavnom zasnivaju na stvarnim događajima, makar u svojoj osnovi, ali sa elementima pretjerivanja i uveličavanja.

Foto 2: Mapa Podgorice sa podacima o izgrađenoj vojnoj bolnici iz 1868. godine. Izvor: Arhiv Predsjedništva vlade – Osmanski arhiv.

Ako izvršimo poređenje između tadašnja dva najistaknutija junaka Podgorice, Drickovića i Kinkovića, vidjećemo sličnosti ali i različite životne puteve; Dricković je bio junak po svoj prilici jednak Kinkoviću, međutim Mahmut Kinković se po svoj prilici istakao najviše u odbrani Podgorice od Crnogoraca 1832 tokom napada Petra II i Ivana Vukotića. (5.) pa je njegova karijera potom išla uzlaznom putanjom. Kinković će postati Pašin nadzornik, tj upravnik (većil)  u Hercegovačkom pašaluku kod Ali paše Rizvanbegovića. (6.) Sa druge strane, Dricković je po legendi u opasnosti da izgubi život po presudi sopstvenih vlasti. On se dalje ne pominje u istorijskim izvorima i izgleda da je ostao u Podgorici, ali postajući lokalna legenda. Kinkovićeva djela su opisana epitetima koji su u granicama mogućeg, dok se za Drickovića vežu i neke natprirodne osobine, koje ga čine posebnim u odnosu na sve ostale.

Staru Podgoricu iz doba Bajrama Drickovića u prvoj polovini XIX vijeka, karakteriše feudalni sistem kojim vlada moćni i buntovni podgorički begovat (7.) i druge velike familije koje vladaju zetskom ravnicom, koja je bila data u spahiluk aginskim porodicama. Stara Podgorica predstavlja razvijenu varoš, najveću u toj oblasti, opasanu bedemima oko zapadnog, najstarijeg dijela grada (8.) ojačanoj sa 6 kula (tabija) i pazarom sa do 350 dućana, (9.) u kojoj cvjetaju trgovina i vrsno zanatstvo.

Lokalni begovat i druga moćna bratstva vladaju suvereno ovim krajevima, ali su podređena skadarskom pašaluku čiji su sastavni dio i isturena oblast naspram Crne Gore i buntovnih brđana i Malisora. Varoški život, zavisno od staleža o kome se radi, karakterišu osjećaj udobnosti, uživanja, želje za lagodnim životom i zaradom, osjećajem za lijepo i dobru muziku, štedljivošću i mukotrpnim radom. Bratstva su živjela u svojim mahalama (10.) obično podijeljeni u srodnim grupama, (mahale su najčešće nosile nazive najvećeg ili najjačeg bratstva ili pak onog bratstva koje je osnovalo tu mahalu) (11.) sa dominantnom muslimanskom većinom i hrišćanskom manjinom, koja je kao varoška raja bila oslobođena od većine nameta koje je plaćala raja koja je obrađivala zetsku ravnicu.

Enes Efović

(Nastaviće se…)

Izvori i pojašnjenja:

• Ilija Zlatičanin, serija članaka „Znameniti Podgoričani“, časopis „Zeta“, 1930, br 24, str 5.
• Ogledalo srpsko / Petar II Petrović Njegoš, pjesma “Pohara Žabljaka”.
• Bogumil Hrabak, Podgorica do XIX vijeka, str 257, Beograd, 2000.
• Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, II, Sabrana djela, Knjiga 4, str 83, 84, Podgorica 1967.
• Ilija Peličić, Zapisi o Zeti : naselja, stanovništvo, tradicija, str 259, Beograd 1997.
• Svetozar Ćorović, Banjani, str 341, Beograd, 1949.
• Andrija Lainović, Kratak pogled na prošlost Podgorice, priredio Đorđe Lopičić, Podgorica, 2009.
• Zdravko Ivanović, Urbano-geografske promjene u razvitku Titograda, str 37, Podgorica 1974.
• Hyacinthe Hecquard, Histoire et description de la Haute Albanie ou Guégarie, str 73, Pariz 1863.
• Većina mahala u staroj Podgorici je nosila ime nekog bratstva, a manji broj je nosio ime geografske lokacije ili neki drugi način davanja imena, npr Viganj, Džan, Ašik, Kriva kišmala itd. Što se tiče bratstveničkih imena, u Varoši su bile mahale Vranića, Bešlića, Alibalića, Bulića, itd, a u Mijećenu, Mandića, Dekovića, Đečevića, Đurđevića, Krnića, itd.
• Pavle Radusinović, Zetska kotlina – geografska promatranja, str74, Podgorica.

Foto: Naslovna (Motiv iz Podgorice. Preuzeto iz putopisa: Albania: a narrative of recent travel. Autor: Knight, Edward, Frederick, 1880.); Foto 1 – 2 (arhivski materijal).