Situacija sa COVID – 19 na scenu je izbacila spisak manjkavosti srpskog društva i institucija. Od neopremljenosti bolnica, preko nefunkcionisanja školstva u vanrednim okolnostima, pa do ekonomski razarajućih efekata po stanovništvo. Problem nije zaobišao ni kulturu, u ovom slučaju samostalne umetnike i stručnjake u kulturi, kojih u Srbiji ima oko 2.500, najviše u Beogradu, a u drugim gradovima uglavnom do jedne ili par desetina. Pored standardnog uskraćivanja slobode govora, usled pandemije uskraćena nam je i sloboda kretanja, ali i pravo na kulturu u njenom prirodnom okruženju. Koje je kulturnim radnicima, onima koji su van javnog sektora (u ovdašnjim prilikama generatoru partokratije), donelo i uskraćivanje – prava na rad.
Samostalni umetnici i stručnjaci u kulturi se u ovoj “kvazi neo – liberalnoj” sredini, tretiraju samo kao poreski obveznici i država ih redovno tereti za socijalno – zdravstvene doprinose, bez obzira da li su tog meseca ostvarili ili ne, prihod. U vreme vanrednog stanja, samostalni umetnici i stručnjaci u kulturi uz daleko veći broj ostalih “nevidljivih” kulturnih delatnika (nezavisna kulturna scena i sektor, individualci), bili su prinuđeni da ne rade, što je u ovom slučaju dovelo do kolapsa kulturne scene, umetnika na rubu egzistencije, lokalnih muzičara posebno, producenata u ogromnim dugovima, za razliku od budžetskog sektora koji je primao plate za nerad. I sve to, zato što država i lokalne samouprave okreću glavu i imaju “maćehinski” odnos ka kulturi, varvarski je shvatajući kao trošak i partijsku sinekuru.
Mada po Zakonu o kulturi lokalne samouprave mogu, a i ne moraju da pokrivaju pomenute doprinose “samostalaca”, obično se odluče za ovu manjkavost u zakonu “ne moraju”, a i kada to čine, ne shvataju da nije dovoljno dati minimalnih oko 9.000 rsd doprinosa, jer su ti ljudi od početka godine uskraćeni za normalan rad, samim tim i normalna primanja. Sem što je država, samo u jednom turnusu dala kratkoročnu pomoć samostalnim umetnicima (za tri meseca po tridesetak hiljada), ništa se više nije uradilo. A ako uzmemo u obzir da ogroman postotak lokalnog bužeta za kulturu ide na plate zaposlenih u javnom sektoru koji su minimalno radili programski i da se “budžetskom kreativnom sektoru” za virtuelne događaje daju milionski iznosi, sigurno je moglo doći do pravednijeg rebalansa sredstava u krizi.
Ako uz navedeno dodamo i aktuelne krizne preporuke producentima kulturnih dešavanja (skupi beskontaktni toplomeri, četiri prostorna kvadrata po osobi u zatvorenom prostoru, somnabule poput “dezobarijera”…???), dok gosti bez ikakve zaštite sede jedni tik uz druge u krcatim baštama, guraju se ispred Hitne pomoći, u bankama ili prodavnicama, a oni mobilni obilaze okoline gradova u kojima je dozvoljeno sve – od proslava do bazena, trebamo se zapitati – zašto je kultura diskriminisana? I zašto “samostalci” u kulturi za državu postoje kao manjinska grupa?
Možda zato što su “ispod radara” kontrole javnog sektora ili će pre biti zbog opšteg odnosa našeg društva prema kulturi. Nije samo država pokazala nebrigu, dovoljno je bilo pratiti komentare javnosti na karantinske priče umetnika koji su primorani da menjaju profesiju ili podelu u umetničkom sektoru prilikom dodele pomoći (na estradu i prave umetnike). Mada podela postoji i formalno, u Zakonu o kulturi, samostalni umetnici i samostalni stručnjaci u kulturi su izjednačeni formalno, u Poreskoj službi takođe (“To Vam je isto” – reče poreznica novom “samostalcu” prilikom prijave), ali pri dodeli pomoći – nije (Ministarstvo je pomenutih 90.000 rsd namenilo samo prvima).
A možda se treba pozvati na Stevana Majstorovića, jednog od pionira naučnog pristupa kulturi i kulturnoj politici na ovim prostorima, koji je davno tvrdio da se stav jedne države prema kulturi ne prepoznaje u deklarativnim izjavama, nego po formalnim izdvajanjima za kulturu.
POP Forum tim
Foto (Joaquim Correa/www.unsplash.com): Street Musicians.
Ključne reči: Kulturna politika, samostalni stručnjaci u kulturi.