Erdoglijske vatre

(Istorija popularne kulture Kragujevca 1970 – 1990. deo 5.)

“Pozvan si na koncert!” – reče mi sestra Jeja, pružajući mi ulaznicu. Bili smo srednjoškolci, ja u Šuvarovoj “usmerenoj”, Medicinskoj, pre Gimnazije, ona malo mlađa od mene u Ekonomskoj. Jelenu svoju sestru od strica, uvek sam smatrao rođenom sestrom (mlađi, rođeni brat Aleksandar je stigao kasnije), jer smo bili sličnih godina i odrasli zajedno proživljavajući detinjstvo koje se u to vreme moglo zvati i srećnim.

“Kakav koncert?” – upitah je, zagledajući natpise rok grupa, datum i kao mesto – Halu “Jezero”, najveći sportski objekat te vrste u gradu (otvoren 1978. naravno uoči 21. oktobra sa kapacitetom od 3.750 mesta zq sedenje plus stajanje… do petice hiljadite), u kome su pored utakmica održavane i za to vreme, a pogotovo za danas – velike rok svirke. Bilo je to vreme rokenrola i Jugoslavije, turbo-folk je stigao kasnije sa nacošima.

“Čipi te poziva!” – nasmeja se Jeja.

“Koji Čipi? Ne znam nikog takvog!” – odgovorio sam, pokušavajući da pročitam nečitko odštampanu ofsetom kartu, shvatajući da se predgrupa čuvenih bosanskih hevi-metalaca Divljih jagoda, zove – Pontonski most iz Kragujevca.

“Pa, Čipi, moj drug iz škole!” – i dalje se ona osmehivala, pokazujući tri karte.

“Ako je Čipi zvao, onda dobro. Idemo!” – odgovorih sestri, shvatajući da mi je pored sebe uvalila, kao starijem bratu, vođenje na koncert i njene najbolje drugarice Brankice kojoj sam bio simpatija još od “dvajes prvog”, naše osnovne iz kraja, ali pomislih, šta da se radi, bar ću slušati “Motore” uživo…

Pontonski most i Divlje Jagode, pred koncert u kragujevačkoj Hali “Jezero”.

 

Osvajači, kragujevačka rok grupa je nastala 1990. godine. Grupu  su osnovali Dragan Urošević Uroš (kompozitor i gitarista) i Zvonko Pantović Čipi (tekstopisac i pevač). Još  početkom osamdesetih, ovaj autorski tandem je pod imenom Bledi ruž (pre toga Pontonski most, a sa njima su svirali i Haš na gitari i Cvetko na bubnjevima) nastupao u halama širom Srbije kao predgrupa velikim imenima ex-YU scene, gde je promovisao autorski  rad, a ujedno i sazrevao koncertima u klupskim prostorima Kragujevca. 

Dragan Urošević svedoči lično o početku:

“To se sve dešavalo u periodu, onako mogu da kažem, malo nespretno smo u sve to krenuli, ipak smo mi bili klinci ali nismo imali neki vetar u leđa u smislu da to neko šire vidi i sagleda, pa da nam da neku priliku. Kasnije, kada smo već napravili bend i kada smo već počeli da se malo ozbiljnije bavimo tim stvarima, onda smo krenuli i da pravimo autorske pesme.

Konkretno, ja i Čipi smo više voleli, to nam je išlo dobro da pravimo autorske pesme, a slabije nam je išlo da skidamo i da obrađujemo neke druge grupe.”.

Zvonko Pantović Čipi se takođe priseća prvih koraka u karijeri:

“Mi smo ustvari svi bili društvo iz kraja i negde, ono po izlasku iz osnovne škole i polaska u srednju, napravili smo nešto što je ličilo na bend po prvi put iako smo gitare svirali ranije, negde u osmom razredu smo se prvi put skupili, nekakva postava koja bi mogla da se nazove onom prvom postavom grupe Osvajači, iako se tada nije tako zvala, nego smo nosili ime Pontonski most. U toj postavi su bili Urošević Dragan, Miša Raca, Aleksandar Stepanović i ja.

Dakle, klinci iz kraja, iste škole, počeli smo da pravimo neke svoje prve pesme, autorske radove i prve snimke smo napravili već osamdeset i prve godine u studiju Radio Kragujevca. Tehnika je bila četiri kanala, ono što je danas verovatno nezamislivo, mislim da su uheri neki, trakaši bili u pitanju. Kao talentovane klince čak nas je spazio i Točak, pa je i on, može se reći isproducirao neke naše prve snimke u Radio Kragujevcu. Tako smo se bavili muzikom u srednjoj školi, nije bilo personalnih promena, kasnije nam se priključio Popović Saša kao drugi gitarista. Prva postava je bila – bas, dve gitare i bubanj, ja sam svirao bas i pevao, Haš je svirao gitaru, Uroš gitaru i Miša Raca bubanj.”

Pontonski most na gostovanju u Splitu.

 

Uroš opisuje i autorski pristup kragujevačkog benda, koji uz SMAK i KBO” de facto čini najpoznatiju rok-trilogiju ovog grada, koju nećete morati posebno objašnjavati po zemlji i regionu, čak i bez famoznog “guglanja”, te najdostupnije alatke današnjeg znanja:

“Pa, prve naše pesme i taj autorski rad počinje od samog starta naše autorske saradnje, mene i Čipija. Ja i on smo bili i u obdaništu zajedno i u osnovnoj školi i u srednjoj školi, kasnije i u vojsci. Sve to se produžilo nekako do dana današnjeg, ali taj autorski deo je postojao od samog početka između mene i njega iz razloga što, ja sam znao da sklopim tih nekoliko akorda, u početku sam slušao Bitlse i mislim da mi je to mnogo pomoglo, da razdvojim taj mol i dur i harmoniju da ukapiram, šta se tu zapravo dešava. Tako da sam znao da napravim taj neki melodičan refren, ustvari to je nekako samo po sebi izlazilo iz mene.

A sa druge strane, Čipi je imao taj dar, da o nekim stvarima koje nam se svakodnevno dešavaju, znao je to da sklopi i da sroči u tu melodiju koju ja napravim. Zanimljivo je i to, da mi neke prve pesme smo pravili u sedmom razredu odnosne škole. Čipi je naprimer pisao o nekim temama koje uopšte nije ni proživeo, znači to je ono šta je čuo do tada, šta su neki stariji drugari naši proživeli, on je o tome pisao. A prava naša muzika, pravi naši hitovi kao što je “Možda nebo zna”, “S kim čekaš dan”, “Gde da pobegnem”, “Pronađi me”… to je sve već polako nastajalo onda kako smo mi proživljavali te stvari.”.

Pontonski most ispred Doma omladine u poznatoj SMAK pozi.

 

Pored Uroša i Čipija u originalnoj postavi su bili i Miša Raca (bubnjevi) i Saša Popović (bas gitara), koga je kasnije, na drugoj ploči zamenio Dejan Dačović, kada u bend dolazi i Nebojša Jakovljević Šone (klavijature). Pod velikim uticajem grupe Smak i inspirisani pre svega tadašnjim zvukom svetske  hard & heavy scene, Osvajači su uspeli da pronađu  sopstveni  zvuk, koji je rezultirao i saradnju sa legendarnim klavijaturistom Lazom Ristovskim, kome se ovaj muzički projekat veoma dopao. Saradnja sa njim je prerasla u studijski  rad i u njegovom  studiju “LR” u Beogradu, snimljen je prvi album Osvajača – “Krv i Led” (PGP-RTB, 1991.). Ime bendu je po Ćipijevim rečima dao Saša Gajević, novinar. Saradnja sa Lazom Ristovskim se nastavlja kako koncertno, tako i na studijskom planu na drugom albumu, koji je objavljen za istu diskografsku kuću pod nazivom “Sam” 1995. godine.

Sledeće izdanje,  kompilacija “Osvajači ’91-‘95” u izdanju  “Take It Or Leave It records” iz Beograda iz 1997. na CD-u je objedinila  najveće hitove ove grupe, kao što su pesme: ”Pronađi me”, “Nikada više s’ tobom”, “Možda nebo zna”, “Gde da pobegnem”, “Duša kad izneveri”, “Krv i led”, “Maska”, “S kim čekaš dan”…  Grupa Osvajači je svirala širom stare Jugoslavije, a njihovi hitovi se i danas mogu čuti po gradovima u nekadašnjem regionu.

 

Neko lepo leto, kraj jula ili Feragosto, ne sećam se više, Boka. Šetam uz obalu uveče i uživam u mirisu joda i primorskog rastinja, zvuku talasa, koje ni muzika plažnih barova ne može da oskrnavi.

“Poslednji dah bi da dam,

Samo da mogu da znam,

Kome sad dišeš u dlan,

S kim čekaš dan…” – pevao je vešto visoki tamnoputi mladić uz pratnju nekog klavijaturiste koji ga je pokrivao matricom. Lepo je čuti poznato, kada si daleko od kuće. Zastadoh da odslušam do kraja.

Nakon aplauza na kraju pesme, nasmejah se čestitajući pevaču na izvođenju.

“Ja sam iz Kragujevca.” – rekoh mu dodajući – “To je grad Osvajača.”

“Pozdravi mi Čipija!” – odgovori mi pevač uz osmeh i nastavi da zabavlja prepunu baštu.

Osvajači, jedna od prvih promo fotografija.

Čipi se predstavljanjem muzičkih uticaja, nadovezuje pripovedajući dalju priču o Osvajačima:

“U to vreme, rokenrol je bio legitimna ideologija tinejdžera, mladih ljudi. Nisi mogao da budeš srednjoškolac i da bilo šta drugo radiš, osim da slušaš i da pokušaš da se baviš rokenrolom. Bezmalo, svaka ulica je imala svoj bend, svi su slušali muziku koja je stizala sa strane. Postojao je kult preslušavanja ploča, kad bi neko kupio novu ploču, svi bi se skupljali na nekakvim starim “toskama”, to su verovatno prvi gramofoni koji su se pojavili u našoj državi. I onda smo preslušavali te ploče, tako da smo preko njih i sticali nekakva znanja kako se to svira na Zapadu.

Tu su se neki naši uzori javljali, slušalo se puno hard-roka. Mi smo inače u startu bili bend tog opredeljenja, kasnije je i snažan uticaj izvršio hevi-metal koji je bio u ekspanziji. Naravno, počinjalo se sa Di Parplom, sa Cepelinima, kasnije je stigao novi britanski zvuk – Mejdeni, Džudasi, sve to je vršilo snažan uticaj na nas i našu muziku.”.

                                                                                                      

Vodio sam neku rok emisiju na lokalnoj televiziji koja je imala ogromnu pokrivenost i gledanost. Imao sam dugu kosu, puštao rokenrol u svim vidovima i nosio kožnjak. Publika je glasala čak i za mene kada sam na top listu stavljao sebe u plejbeku. Vreme televizija je i dalje trajalo i imalo muskule Terminatora. 

Jedan od lokalnih radio voditelja, sa kojima sam pratio muzičke događaje mi je pričao kako je u školi imao fanzin gde se sprdao sa Osvajačima, nazivajući glavne – “Kuroš i Piči”. Razumeo sam ga. On je bio anonimus, diskutabilnog izgleda i reči, pa je po vokaciji morao u alternativu. Oni nisu trebali slično. Za njima su jurile cice, slikali ih beogradski mediji i bili su rok starovi, osvajači…

 

Video link Osvajači: https://youtu.be/2bPE86lnA4c

 

Uroš se seća i nečega, što možemo nazvati prvim kragujevačkim “Vudstokom”, neformalno – formalnim koncertom kojim se obeležavao Dan mladih u kragujevačkom naselju Erdoglija:

“Mi smo naravno u sprezi sa Ljubom, koji je tu bio sekretar mesne zajednice i imao jako sluha za to što radimo i onda nam je dao priliku, tako za neke praznike, kad je bio 25. maj, da skupimo opremu koja je u to vreme bila skromna, to je možda bilo par hiljada vati ozvučenje, pojačala smo pozajmljivali od Tode, Šime, grupe Ljubav i mržnja, Darka Lukića. To su bile naše starije kolege, drugari, koji su nam uvek kad je bila u pitanju oprema, naravno mi nismo imali svoju, pozajmljivali. I eto, to je bio povod, kao konkretno taj 25. maj, da se upali jedna velika logorska vatra kod mesne zajednice i ja se sećam, da su nama uši bile baš onako upaljene za to.

To nam je bilo nešto što nam je najviše značilo. Imao sam tremu i nisam mogao da izdržim da dođe taj dan, da upalimo vatru, da se skupimo, da napravimo tonsku probu, da dođu drugari iz škole da nas gledaju i tako. Sve u svemu, imali smo razumevanje tih nekih institucija u to vreme, koje su se pitale na ovim prostorima. Nije bila potrebna nikakva posebna dozvola u vezi buke, niko tada nije ni znao za neku buku posebno, pa niko se nije ni bunio. Više su bili u čudu – šta se to dešava. Ali se sećam onako, da je reka ljudi iz grada dolazila prema Erdogliji, to su svi dolazili da vide šta se to dešava gore.”.

Mnogo godina kasnije, Uroš je na sećanje jednog od posetilaca koji je napisao post na Fejsbuku, napisao:

„Hrlile su reke ljudi tada prema Erdogliji…kako su svi ti ljudi znali, a nije bilo mobilnih ni društvenih mreža?“.

Osvajači na koncertu.

 

Vreme zajedništva naroda i narodnosti je imalo svojih redovnih praznika koji su bili dostojno obeležavani. Dan mladih je bio svetkovina, Titov rođendan, sletovi na stadionu…

Majka se družila sa teta Mirjam, našom komšinkom koja je bila žena čika Ćemala, prvog maestra sladoleda ovdašnjeg. Oni su imali dve prelepe ćerke, Eminu, nešto stariju od mene i Ferizat koja je bila kao ja. Išli smo zajedno sa majkama na slet na stadion. Kupili su nam na ulazu po kabezu koja se hladila na velikim komadima leda, još tada nabavljanim u Pivari. Taj ukus nije moglo potom ni jedno strano energetsko piće da mi oplemeni nepca. Nemam pojma šta su stavljali u tu zašećerenu vodicu, ali je bilo sjajno…

Gledali smo sa prepunih tribina kako mladi vešto izvode gimnastičke i igrane koreografije uz jaku muziku sa razglasa. Više je to ličilo na mjuzikl, nego na koncert. Slavili smo zajednički rođendan, Tito i mi. Koreograf tih svečanosti se šetao kao paun po terenu i vikao na saradnike, saznao sam kasnije i da je imao dobru saradnju sa nadležnim omladinskim organizacijama i svim vrstama službi koje postoje i danas….

Po povratku smo svratili kod komšija. Majke su Ferizat i mene ostavile u sobi da gledamo neke lepe enciklopedije, mislim da je bila ona čuvena “Dizni” edicija iz četiri dela, koju sam dugo priželjkivao i koju mi je majka kupila na kredit potom. Onda je teta Mirjam došla i pozvala me da dođem u kuhinju, otvorivši vrata velikog frižidera u kome su se nalazile dve velike metalne kasete, koje je otvorila.

“Ima limun i čokolada. Šta više voliš?” – osmehujući mi je pokazala rajski prizor.

Nisam verovao očima, tada je sladoled u kući bila misaona imenica…

Maglovito mi je sećanje na trenutke kada sam išao sam ili sa nekim društvom na koncerte posle. U glavi mi je prvo neki prvomajski uranak u Šumaricama. Mnogo ljudi kod hotela “Šumarice”, tiskanje oko besplatnog kačamaka i “vruće” samoupravljača i neki bendovi i to rok, koji su svirali na bini pored. Ipak je to bilo vreme rokenrola, rehoh već…

Posle, kad sam se zamomčio, iz centra sam išao gore ka Erdogliji, gde su bile rokenrol vatre. Za koje sam čuo od komšije Trše preko puta mene. Nije mi poslao ni “ivent” ni “sms”, jednostavno mi je rekao kad sam ga video u našoj Cara Lazara gde smo odrasli. Tako smo tada radili i bilo je sasvim dovoljno, jer smo stalno bili napolju…

 

dr Vladimir Paunović

 

Tekst je deo projekta podržanog na javnom konkursu za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Kragujevca u 2021. godini. “Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Grada Kragujevca koji je dodelio sredstva”.

Foto i video: POP Forum arhiva.

 

 

 

 

 

 

Izbornik